Pozdrav moji divni Plenumaši. Danas imam sa Vama mnogo toga da podijelim. Kome ću ako ne Vama? Pa da krenemo onda...


Negdje tamo od Nove Godine na sebi sam uvidio promjenu kakvu nikada nisam imao do sada. Pitao sam se često, da li je problem u meni ili je ta promjena ona koja mi je trebala?

Sve mi je svejedno. Apsolutno sve. Često sebe uhvatim u tome da se ne želim prepirati ni sa kim više. "Jest tako je" i popustim ili ušutim. Ne vidim smisao u tome više. U mom AIESECU također, sve mi je svejedno apsolutno. Koliko ću članova dobiti? Svejedno. Kako ću nešto ispričati? Svejedno.

Posao također. Sve mi je svejedno. Koliko ugovora danas? Koliko poziva? Apsolutno svejedno. Da li će šefica mi nešto reći ili dobaciti? Svejedno mi.

Počinjem misliti da je nešto u meni što mi je ubilo i volju za životom. Ili što me polako ubija. Šta god da se dešava meni je svejedno.

Definišem to kao odgovor na brojne traume. Zasitio sam se svega u životu. Od oca koji je uvijek pio i tukao nas, do udesa i kolica u kojima sam mogao ostati. Kasnije sve to ide do odlaska lažnih prijatelja..

I nekako ima mi logike. Stvorio sam obrambeni štit, gdje me više neće ništa da boli. Niti ću ikada to osjetiti. Pa i ako se desi, neka se desi. Svejedno mi.

Moj brat, s' druge strane, stalno se nervira i trese na banalne stvari. Dok ja nisam takav. Svejedno mi šta će mi sada taj neko reći ili kako će mi reći. Tu sam zbog sebe ne zbog njih. Radim zbog sebe ne zbog njih. Usredotočim se na sebe i guram dalje.

Apsolutno ne slušam druge šta kažu. Tačnije svejedno mi više. Ne može biti gore od pijanog oca i toga da gledaš kako ti vlastitu majku tuče. Preživio sam. I ovo ću.

Od Makka sam naučio da se svemiru treba malo vjerovati. Uvijem ti se vrati kako si zaslužio. Možda je i sa mnom? Sada više nema boli niti je osjetim? Ali zašto onda moj brat koji je isti kao ja ima probleme?

Možda nije dovoljno počeo da ignoriše druge a gleda sebe? Ko će ga znati..

Ravna mi je zemlja, apsolutno...