Možeš da padaš danima. Da lupaš o prozore i širiš sivilo po nebu.
Možeš da pokušaš da mi zamagliš pogled, da mi skvasiš misli, da me umoriš.
Ali uzalud ti trud.
Jer ona me jutros pogledala, raščupana i pospana, i rekla:
„Mama, ti si moje sunce.“

I šta mi ti možeš, kišo?
Kad mene grije ljubav što se ne hladi.
Kad me čuva glas koji me zove najljepšim imenom na svijetu.

Znam da će biti još tmurnih dana.
Znam da će se blatnjave cipele vraćati kući, da će se veš sušiti danima, da će mi kosa biti puna vjetra.
Ali i u toj tvojoj dosadnoj upornosti — ja imam nešto jače.
Jedno malo biće koje u meni vidi svjetlost.
Koje ne zna za oblake.
Koje me ne mjeri po raspoloženju, već po tome koliko jako je mogu zagrliti kad joj zatrebam.

Zato ne prijeti, ne sikći, ne kvasi mi raspoloženje.
Jer meni dan ne zavisi od tebe.
Meni dan počinje kad me njene oči prepoznaju kao sigurno mjesto.
I završi se kad zaspi kraj mene, uvjerena da je svijet dobar — jer ja postojim.

A ja postojim.
I grijem.
I sijam.
Jer moja kćerka kaže da sam sunce.