Bez obzira šta radio, drugi će pronaći način da te krive za svoje postupke.
Donirao milion eura pomoći ugroženima, krenut će priča da o izvoru novca.
Uspio si u nečemu, kreće priča o tome kako si preko veze došao do tog uspjeha.
Svi smo mi svjesni da bez obzira šta radili i koliko bili uspješni, uvijek ćemo biti krivi u nečijim očima.
A kod nas na Balkanu je takvo stanje da se rijetko vjeruje u upornost.
Stranačka zapošljavanja i "štela" se usadila u društvo, te i ne čude takvi komentari.
Desetka na faxu, ma sigurno mu je profesor rođak.
Novo auto, od kojih para?
Nekako smo dobrim dijelom navikli da živimo po ophođenju drugih.
Kao da smo postali meta tog nekog straha koji kaže da ako uspijemo, automatski ćemo biti prozvani svakakvim imenima.
Kriv si čak i kad reaguješ na nepravdu, laži i ophođenja drugih prema sebi.
Jer eto, tvoje je da šutiš i trpiš.
A narod neka priča.
To je ispravnije....
