Nakon napornog radnog dana, uhvatim malo slobodnog vremena i odlučim upaliti sebi muziku. Kao i obično vrti se Raf Camora. Ovaj put Bottega.

Odjednom dolazi notifikacija od Nataše, pita kako sam i govori mi za izbore. U momentu shvatim da me od početka posla rijetko tko pitao kako sam i kako mi zapravo ide. Jasmina naravno uvijek pita.

Pored toliko "bliskih" ljudi, nitko od njih se nije sjetio upitati kako ide i kako sam. Kontam i oni svoje brige vode,ma da me više ništa ne čudi od ljudi. Netko tko je toliko daleko upita kako si, kako ide posao i podijeli neku sitnu informaciju, dok netko tko je "uvijek" tu i ne odvoji vrijeme.

Baš se pitam dokle će misliti da sam toliko glup? Pijavica nisam pa da idem za njima više. I dobro je što je tako. Hvala Bogu na poslu. Mnogi su se ljudi otkrili. Mnogi su postali još bliži a mnogi su otkrili maske.

I pored posla odlučiš nekim ljudima vrijeme izdvojiti ali ga ne znaju cijeniti, pa tako obećavaju mnoge stvari i nažalost ne ispune ih. Uvijek nađu izgovore neke i odjednom ignoriraju.

Još uvijek zahvaljujem prošlosti što me naučila i što sam se opekao na slične stvari pa sada znam kome da vjerujem. I siguran sam da dok je Jasmine, Nataše, Ivane i Dalile da će se bitke preći. Svaka na svoj način. Jer su one tu, za savjet i podršku