Nadvilo se neko sivilo "brate" pa to ti je. Ne da, ni naprijed ni nazad. Nema kuda. Ćoškovi zidova su tijesni. Više ih prepoznajem, gledajući u njih svaku večer sa upaljenim svjetlom. U njima tražim nešto;nešto što nigdje, niko nema. Bar za mene. Bježim ja od svega. Od zlih ljudi, pogrešnih izbora, stavova i nakaza što se nekad' na "najbolji prijatelj" odazivaju. Bježim od sile zvana ljubav što ubija kao otrov. Krijem se od tih smeđih očiju koje skoro uvijek gledam, a ubijaju me. Ubija me pomisao na nas. Na to ko smo mogli biti, a pogotovo šta smo mogli biti. Boli negdje u dubini duše svaki bijeg na kojeg se odlučim. Boli jer znam da smo mogli a nismo. Zidovi šute, a tiho mi zbore da sve što sam radio je pogrešno. Tek kada pogledam u njih shvatim da je to samo moje umišljanje. Okrenem se da zaspem ali neće san na oči.

Sjetim se toga kako svi u nekoj fazi života idu naprijed. Sjetim se da su mnogi koje znam bolji od mene. Ne zavidim, nego poredim sebe i njih. Kažem sebi "okej i ti ćeš jednog dana". Onda sebe upitam "jednog dana? baš kao jednog dana sa najboljim prijateljem, baš kao sa ljubavi?". Zgroznut shvatim da od toga ništa nema. Kao da sebe sam ubijam, a ne znam za to. Anksioznost mi je najbolji prijatelj, bježim i od ljudi. Ne bježim eto onako, reda radi. Više bježim svjesno jer znam na šta su ljudi spremni.

Život teče, prijatelji odlaze, sada, uvijek i zauvijek. Ljubavi će biti ili neće ako si nesretnik. Novac? Briga me za njega, sreću mi ne donosi.

Opet, sretan sam jer drugi ljudi uspjevaju. To me nekako popravi, makar malo. Sretan sam što me makar muzika opušta kad već neće ljudi. "Ah same li su zvijezde i ja". "Toliko su daleke jedna od druge da se samo sjajem za njih zna." "Valjda padne i meni neka padalica sa malo sreće, ne mora sada,može i u budućnosti."