Navijam. Navijam za sve ljude koji nešto žele. Znam njihove borbe i patnje dok to ne dobiju. Navijam da uspiju. Jer put nije lagan. U jednom dijelu života ćeš morati pasti, negdje, nekada. Ne osvrći se na to. Šta te briga. Uzmi pouku i kreni dalje bez obzira na sve. Jedan sam od onih koji isto žele, sanjaju, maštaju. Siguran sam da moje želje i snove je teško ispuniti. "Valjda ih svi prije mene ispune" - često se tješim. Želim da na licima ljudi vidim sreću,utkanu i savršenu kao nit koju bi skrojila krojačica. Rumenilo obraza prilikom sreće kao rezultat moje želje.

Više nisam ni svjestan da moje želje iko čuje,vidi,sluša. Mislim se da sam samo jedan u prevelikom redu za stajanje. "Doći će i moj red nekada". Sve dok se tješim neće nikada. Znam to. Kontam raditi na snovima. I radim. Krenem. Stanem. I tako sve u krug. Negdje u dubini znam da je moguće ih ostvariti, ali ih ne ostvarujem valjda zato što se bojim.Čega me strah? Šta se može desiti loše?

Možda pogrešne želje želim ako hoću da su svi ljudi dobro i da su sretni, tamo negdje? Valjda se te želje mogu ispuniti. Ako ne mogu svima, onda makar polovici ljudi. Za ostalu polovicu ću se ja sam brinuti. Pomislim kako nisam zaslužio, ali se sjetim onih na milione dječaka i djevojčica što u zimu dobijaju poklone. "Ako oni mogu, što i ja ne mogu"

Briga me za skupe stvari. Ne volim ih. Moje su želje male, iskrene i od srca. Ako je željeti kriva opcija onda biram da sanjam, ako je sanjati loše onda biram da pišem, jer pisati znači sanjati, a sanjati znači maštati. Pisanje je sve što želim.

Sanjati ili maštati, ma šta god bilo. Biram da uzmem mali voz. Voz kao najsavršeniji oblik ljudskog života. Čisti prikaz uspona i padova. A svaka stanica je kao još jedna nova lekcija u životu. Svaki vagon je samo prikaz ljudi u našem životu. Nekada se otkači njih 5 - 6, nekada nam prikače 2,ali na kraju je važno ko je vozač tog voza. A to smo mi sami.