Predsjednik Francuske Emmanuel Macron, čovjek sa nuklearnim šiframa i dugmetom za paradu, dobio je šamar. Od žene. I šta se desilo? Narod se oduševio. Internet je eksplodirao. Memovi, duhoviti tvitovi, klipovi sa muzikom iz “Bennya Hilla”... Skoro da mu je falio natpis “BOING!” iznad glave. Šamarčina u prime - timeu.

I sad, ajde da zamislimo jednu alternativnu stvarnost.

Recimo da je predsjednik Macron ošamario nju. Samo ovlaš. Šapicama. Bez namjere da povrijedi, više onako — emotivno, iz bijesa, iz protesta, kako se to često pravda. Šta bi se desilo? Pa ništa strašno, samo bi dobio novi mandat — ali u zatvoru.

I to je potpuno u redu. Jer muškarac koji udari ženu treba da odgovara. Nasilje je nasilje.

Ali... zašto nije nasilje i kad žena udari muškarca?

Zašto tada nastaje cirkus, komedija, “dobro mu je rekla”, “bravo kraljice”, “trebalo mu je to”? Šta je to? Matrijarhalni performans? Feministički kabare?

Je li šamar drugačije zvuči kad ga udari manikirana ruka? Manje boli kad doleti s crvenim karminom i tri prstena? Ili je, jednostavno, društvo odlučilo da nasilje nad muškarcima nije vrijedno ozbiljnosti, jer muškarci valjda imaju pancirnu kožu, gumene obraze i u sebi ugrađen mehanizam za “podnošenje svega”?

Od muškarca se, izgleda, očekuje da šamar primi kao kompliment, ili kao lekciju. Da se nasmije. Da kaže “zaslužio sam, bravo za hrabrost”. Ako se slučajno usudi da reaguje, pa makar i riječima, odmah je slabić, nasilnik ili — još gore — povrijeđen ego koji ne može da prihvati da ga je žena “stavila na mjesto”.

Da se razumijemo: ovo nije tekst protiv žena, niti relativizacija nasilja nad njima. To je realan, bolan problem i o njemu treba govoriti stalno. Ali ravnopravnost, ona prava, ne selektivna i konformistička, podrazumijeva da nijedno nasilje ne bude smiješno. Ni kad je žrtva muškarac. Ni kad se čini da “nije strašno”. Ni kad se lijepo uklapa u scenario iz humoristične serije.

Ako već želimo da gradimo društvo u kojem su svi jednaki — ajmo onda da šamar prestane biti simbol ženskog oslobađanja ili osvete, a počne biti ono što jeste. Simptom. Problem. Djelo koje ima ime i posljedice. Bilo da dolazi sa bradom ili sa lakiranim noktima.

Jer ako nas istinski zanima pravda, onda nije stvar u tome ko je koga udario, već da je iko ikoga udario. I da to ne bi smjelo da bude ni mim, ni igra, ni ispušni ventil. Nego ozbiljna stvar.

Nažalost, za sada, kad žena udari muškarca — to je viralno. Kad muškarac udari ženu — to je krivično. A između toga — živi licemjerje, pere se ruke i svi se dobro zabavljaju.

Dok neko opet ne ostane bez obraza.