Postoje muškarci koji ne znaju da ostanu.
Ne zato što ih neko tjera, niti zato što ih nešto čeka s druge strane.
Oni odlaze sami od sebe, kao da im je to usađeno u kožu — nemir koji ne zna za dom.

Takvi muškarci ne odlaze zato što ne vole.
Odlaze, jer ne znaju kako da ostanu kad se sve stiša.
Dok traje uzbuđenje, dok je sve novo, dok su riječi lake, a dodiri puni struje — tu su, prisutni, gotovo očarani sopstvenom sposobnošću da te opčine.
Ali kad nastupi tišina, kad treba da se razgovara o stvarima koje bole, kad treba biti tu, ne zbog strasti, nego zbog bliskosti — nestaju.

Njihovo „ne mogu sada“ nije trenutna slabost, nego životna navika.
Oni ne znaju šta znači mir, jer su odrasli na nemiru.
Navikli da bježe čim postane stvarno.
Da zamijene, umjesto da razumiju.
Da se sklone, umjesto da se suoče.

U njima uvijek nešto gori i hladi se istom brzinom.
Njihovo srce nema kapacitet da se zadrži — ni na jednom mjestu, ni u jednoj ženi.
Svaka im je nova stranica u knjizi koju nikada ne planiraju završiti.
Knjiga u kojoj se ne pamti ime, nego osjećaj da su još jednom dokazali da mogu osvojiti.
Oni ne traže ljubav, oni traže potvrdu da vrijede — makar na pet minuta.

Zapravo, to su muškarci koji se plaše sebe.
Plaše se da će neko vidjeti koliko su krhki ispod te sigurnosti, koliko su prazni kad se ugase svjetla.
I zato stalno pale nova svjetla, nadajući se da ih tama neće sustići.
A ona ih čeka, strpljivo, u svakom neizgovorenom „izvini“, u svakoj poruci na koju nisu odgovorili, u svakoj ženi koja ih više nije htjela čekati.

Možda su nekad bili dječaci koji su prebrzo morali odrasti, pa su sada muškarci koji nikad nisu naučili voljeti.
Možda su imali majku koja je sve praštala, pa sada traže žene koje će to isto raditi.
Možda su samo umorni od pokušaja da budu nešto što nisu, pa se kriju iza hladnoće, šale, cinizma.

Ali jednog dana, kad prođe sve što je trebalo da im pruži potvrdu — kad ostane tišina, kad nema kome da pošalju poruku, kad se sjećanja počnu vraćati kao nepozvani gosti — tada shvate da su cijeli život bježali od jedinog mjesta gdje je trebalo da stignu: sebe.

Jer niko ne može ostati s tobom, ako ne zna kako da ostane sa sobom.
I nijedna žena, ma koliko snažna ili blaga bila, ne može popraviti muškarca koji ne želi da pogleda u ogledalo.
Može ga samo pustiti da ide.
Jer neki muškarci nisu izgubljeni zbog žene — nego zbog toga što ne znaju da pripadaju.

A kad jednom dođu do tog uvida, kad shvate da su izgubili sve, ne zato što su otišli, nego zato što nikada nisu stigli — biće kasno da se vrate.
Jer žena koja je naučila da se voli bez njih, više ne čeka nikoga.
Njeno srce ne traži publiku.
Ono zna da je tišina nekad bolji sagovornik od onih koji su samo prolazili.