Ali to je život…
Koliko puta ste čuli tu rečenicu? Kad se nečija sudbina slomi pred vašim očima, kad čujete za bolest, nesreću, gubitak – uvijek će se naći neko ko će odmah reći: “Ali to je život.” Kao da je život samo zbir nesreća, kao da smo svi unaprijed upućeni na to da nam se desi ono što nikome ne bismo poželjeli.
Lako je reći to je život kad gledamo tuđu bol. Kad je daleka, kad ne kuca na naša vrata, kad ne grize naše srce iznutra. Ali kad nas zadesi isto, kad smrt zakuca na naše prozore, kad bolest pogne našu glavu, kad izdaja podreže naša krila – odjednom to više nije “život”. Onda je nepravda. Onda je Bog okrutan. Onda nije fer.
I tu se ogleda najveća ljudska slabost – mjerimo tragediju samo sopstvenom mjerom. Tuđu nosimo na jeziku, a svoju na krstu. Tuđu komentarišemo, svoju proklinjemo. Za tuđu imamo razumijevanje, pa čak i hladnu filozofiju: “Šta ćeš, tako ti je to.” A za svoju tražimo objašnjenja, milost, saosjećanje, opravdanje.
E moji ljudi, oslijepili smo. Na tuđu dušu smo gluhi i nijemi. Ne vidimo da čovjek pored nas možda pada, da mu se tlo ruši pod nogama, da traži ruku, a dobija samo rame koje sleže: “To je život.”
A nije. Život nije sinonim za bol, nije izgovor za nepravdu, nije opravdanje za nedostatak empatije. Život je i radost, i ljubav, i nada – samo što smo mi, u svojoj otupjeloj svakodnevici, naučili da vidimo samo ono najteže, pa čak i da to normalizujemo.
Ali znajte – nije grijeh u patnji. Grijeh je u tome što ne vidimo tuđu patnju. Grijeh je u tome što se ogrnemo mantijom ravnodušnosti i proglasimo se mudracima. Grijeh je u tome što kažemo “to je život” baš onda kada treba da kažemo “tu sam za tebe.”
Život će uvijek donositi i radost i tugu. To je tačno. Ali ne mora donositi i ravnodušnost. To biramo sami.
Zato, sljedeći put kad čujete da se nečije srce slomilo, nemojte reći: “Ali to je život.” Recite: “Žao mi je.” Recite: “Nisi sam.” Recite: “Tu sam.”
Jer to je jedini način da život prestane da bude sinonim za bol, a počne da liči na ono što zapravo treba da bude – zajedničko nošenje i radosti i tuge.
