Idem svojom logikom da smo svi isti pod ovim nebom i da nas samo neke sitnice spajaju. Vjera je privatna stvar i u njoj nema prisile. Ma koja god ona bila.

Na nacionalizam se ježim.Radije bi sve nacionaliste ikada zatvorio do kraja života. Ne podnosim kada neko kaže "vlah", "četnik", ustaša" i ostale podrugljive izraze. Izvinite svakako na pisanju istih.

Najbolji prijatelj mi je Aljoša. Ništa mi draže nema nego bilo gdje putovati sa njim. I uz to, kada on navrati do Pravoslavne crkve da se pomoli, a ja ga čekam vani i onako sa osmijehom na licu. Drugačiji smo, ali smo opet isti. Ista stvar vrijedi i za njega. Čeka i on mene da se ja pomolim i slično.

Razmjenjujemo mišljenja o drugim vjerama. Naravno, pozitivna mišljenja.

Živim u Mostaru koji je podijeljen grad. Imamo "ovu" i "onu" stranu. Na to se ježim kada neko kaže. Jer za mene ne postoje te dvije strane. Za mene je Mostar jedno i uvijek će biti.

Imam prijatelje i Katolike i Jevreje i Pravoslavce, ali nikada se nisam sveo na to da neku drugu vjeru blatim. Pogotovo pripadnike te vjere. Svi smo isti.

Kao mali sam rastao uz prve komšije Pravoslavce. Zajedno smo sve radili. Imao sam bliske prijatelje Katolike gdje bismo se svake godine okupljali i pripremali za Božić. Oni su meni na Ramazane dolazili, na iftare. Za Bajram.

Ništa mi draže nema od kafa sa njima. Sa Pravoslavcima i Katolicima.

I da se razumijemo. Ne pričamo mi o blaćenju vjera, niti o prošlosti koja je bila prije. Mi pričamo o drugim stvarima, normalnijim za jedno društvo.

Rat je bio i prošao. Posljedice su ostale nažalost a narod je opet bio nahuškan i iskontrolisan da jedni na druge krenu. Politika je čudo.

I zato. Sve mi je kao jedno. I Trebinje i Mostar i Sarajevo. Apsolutno smo isti. I nemojte mi nacionalizma više.