Poslovi, poznanstva, računi, planovi, sitnice. Život nas često natjera da se dijelimo na više strana – da budemo ozbiljni i tačni, odgovorni i organizovani. Da ne pokazujemo previše ni slabost, ni oduševljenje. Da budemo funkcionalni. Ali kad se desi nešto što nas iz korijena zaljulja ili uzdigne, kad stane dah – onda zovemo. I tada se sve ogoli.

U tim trenucima, sve se svede na to kome prvo javljaš. Na broj koji pritisneš bez razmišljanja. Na poruku koju pišeš bez filtera. Na ono jedno „mogu li te nešto pitat’?“ što nosi tonu tuge, sumnje, radosti ili panike. Na uzdah olakšanja kada vidiš „slobodno, pričaj“.

To su tvoji ljudi. Ne uvijek oni koji ti čestitaju rođendan na Fejsbuku. Nisu to nužno ni članovi porodice, ni oni koje najčešće viđaš. Nisu ni oni koji znaju tvoju adresu – nego oni koji znaju tvoju tišinu.

Ljudi kojima smiješ biti razbijena i rasuta, ali i djetinje ushićena. Ljudi kojima se ne javljaš iz pristojnosti, već iz nagona. Ljudi koji ne broje koliko puta si se javila ti, a koliko oni – jer među vama se ništa ne mjeri. Samo postoji.

Ponekad ih imaš dvoje. Ponekad jednog. I to je dovoljno. Jer cijeli svijet može da se sruši i ponovo sagradi, ako imaš kome da javiš da se srušio. I ako imaš kome da kažeš: „Znaš li šta mi se desilo, moram ti ispričati!“

U moru poznanstava, tagova i kontakata, postoji jedan mali krug. Neki ga zovu srce. Neki duša. Neki prijateljstvo. Kako god ga zvali – to su jedini ljudi koje zaista imaš.

A sve drugo… sve drugo je šum.