Primijete da si smršala.
Primijete da si pustio bradu.
Primijete da ti je kosa drugačija, da si promijenila stil, da si se preselio, da ti se auto promijenilo, glas, način hoda.

A rijetko ko primijeti da si se u sebi ugasio.
Da više ne pričaš kao prije.
Da si postao tiši, odsutniji, da se više ne javljaš prvi, da ti osmijeh ne dopire do očiju.

Ne vide da se sve češće skloniš u tišinu, da ne piješ više onu prvu jutarnju kafu na istom mjestu.
Ne vide da te više ne raduje ono što te nekad tješilo.

Ljudi vide promjene na površini,
ali ne zastanu da pogledaju ispod.

Brže će ti reći da si "nekako čudan", nego da te pitaju: "Jesi li dobro?"
Brže će komentarisati tvoje tijelo, nego tvoj umor.
Brže će primijetiti novu jaknu, nego pogled koji izbjegava tuđi.

A često upravo taj pogled vrišti ono što usta ne umiju da izgovore. Ponekad se čovjek raspada u tišini, nasmijan, prisutan, ali dalek.
I čeka da neko primijeti. Da neko vidi.

Zato ne gledaj samo očima.
Pokušaj da gledaš srcem.
Jer najteže promjene nisu one koje se vide, nego one koje se nose.

I ne moraš uvijek znati šta da kažeš.
Dovoljno je da budeš tu. Da pitaš iskreno. Da saslušaš.
Ponekad je "tu sam" snažnije od stotinu riječi.

Jer možda je baš danas neko pored tebe dao sve od sebe da ustane iz kreveta.
A ti si ga pitao za dijetu. Ili novu frizuru.
A nisi znao da vodi borbu koja se ne vidi.