Stojim u redu na kasi, brojim sekunde do slobodne trake, kad iza sebe čujem glas žene koja trudnici priča o svom životu.
Kaže da su je kao mladu ponižavali, vrijeđali i ismijavali, samo zato što je rodila dvije djevojčice.
„Nisam valjala dok sin nije došao“, govori, „a dotad, sve što sam uradila bilo je pogrešno.“
Tišina između njenih rečenica gušća je od onih kesa za kupovinu što ih kasirka jedva otvara.

Takve priče, nažalost, nisu iz nekog davnog, prašnjavog vremena.
One se i danas pričaju, samo su možda promijenile ton.
Danas više ne čujemo otvoreno „treba ti sin“, ali zato čujemo mnogo „bezazlenih“ komentara, onih što ti se uvuku pod kožu kao ubod koprive.
„Sigurno nosiš dječaka, lijepa si trudnica.“
„Ako je djevojčica, sve će ti bubuljice izaći!“
„Curice uzmu svu ljepotu, zna se to!“

Zamislite, još dok su u majčinom stomaku, djevojčice postaju krive.
Za akne, za umor, za promijenjen izgled, za raspoloženje.
Kao da nam svijet od početka šapuće: ti si teret, ti uzimaš, ti remetiš ravnotežu.

I tako nas prate te male, neprimjetne rečenice.
Od rođenja – ako si prva, „šteta, moglo je biti muško“.
U školi – ako si dobra učenica, „prevazišla si dječake“.
Ako si glasna -„previše si“.
Ako si tiha - „šta ti je, progovori“.
Ako si uspješna - „sigurno si se nekome svidjela“.
Ako nisi - „šta si čekala, dokle više“.
Na svakom koraku – ne valja!

Najtužnije u svemu tome jeste što takve rečenice najčešće dolaze od drugih žena.
Kao da nam je generacijama usađeno da budemo strože jedna prema drugoj, nego što je iko ikad bio prema nama.
Kao da su nas uvjerili da je takva „ženska logika“ prirodna stvar – da je normalno suditi, upoređivati i omalovažavati.
I onda ih ponavljamo bez razmišljanja, kao pokvarena ploča.
„Nije zlonamjerno, to se samo tako kaže.“
A svaka od tih rečenica negdje ostane – u nekoj djevojčici, u nekoj ženi, u nekoj trudnici koja se već dovoljno boji.

Zato bi možda trebalo da stanemo.
Da razmislimo prije nego što izgovorimo ono „uzela svu ljepotu“.
Možda da se sjetimo da je ta mala djevojčica koju nosimo, ili smo nekad bile, zapravo poklon, a ne prijetnja.
Da nije došla da nam išta uzme, nego da nam doda – nježnost, snagu, smisao, ljubav.

Draga djevojčice, ako ovo ikada pročitaš, znaj: NISI NIKOME NIŠTA OTELA!
Nisi kriva što si došla prije nekog brata, što si glasna, hrabra ili uporna.
Ne moraš se izvinjavati što postojiš.
I ako te ikada ubijede da ti lice treba biti savršeno čisto, kosa uvijek uredna, glas dovoljno tih – ne vjeruj.
Tvoja ljepota nije na koži, nego u načinu na koji razumiješ druge, u tome kako se smiješ i kako pružaš ruku onima kojima treba.

A mi, žene, koje smo se nagutale tih „bezazlenih“ komentara, možda je vrijeme da ih više ne ponavljamo.
Da prestanemo jedne drugima mjeriti vrijednost kroz lice, kilograme, godine i mušku pažnju.
Jer svijet već ima dovoljno onih koji nas procjenjuju.
Nama ostaje da budemo – podrška.

I da jednom, umjesto: „djevojčice uzmu svu ljepotu“,
kažemo: „djevojčice donesu svu svjetlost“. 🩷