Draga majko,

Zovem se Asmir.Imam 38 godina. Ja sam onaj sin kojeg si ostavila prije trideset i osam godina u onom hladnom porodilštu ,bez imena, bez zagrljaja, bez ijedne riječi oproštaja. Neki su mi dali ime, ali to ime nikad nije bilo moje, jer nisam imao tebe, svoju majku. Pišem ti jer moram. Moram izbaciti iz sebe svu onu gorku bol koju nosim u grudima decenijama.

Ja sam tvoj sin. Ako ne vjeruješ, pogledaj mi oči ,iste su kao tvoje, iste su uvijek bile. Nedavno sam te pronašao na Facebooku, slučajno,tvoje ime mi je ostalo urezano u sjećanju, iz priče jedne stare komšinice. Bila je to žena koja je znala nešto o tebi, i dala mi je jednu staru, požutjelu fotografiju žene za koju tvrdi da si ti. Čuvao sam tu sliku, gledao je noću dok su suze curile niz lice i pitao se, zašto? Zašto nisi htjela mene, svoje dijete?

Odrastao sam bez tebe. Bez oca, on je bio alkoholičar, odsutan u svakom smislu. Nikada nije ni pokušao da me pronađe,baš kao ni ti.Nikada nisam znao šta znači imati roditelje. Nije mi nikad bilo dato da osjetim toplinu porodične ljubavi, nijedan zagrljaj, nijedna riječ utjehe. Sjećam se tog dana u školi, kad su na roditeljskom rekli: "Zašto ti nikad mama ne dođe? Zašto uvijek neke tete?“ Njihove riječi su bile kao nož u leđa.

Od malena sam odrastao na hrani koju su davale tuđe ruke.Tuđe su me ruke kupale, a ja sam se pitao gdje si ti bila, gdje je bila moja majka kad sam plakao u noći, sam i zaboravljen, gdje je bila moja majka da me isprati prvi dan škole,da dočeka moje rođendane,da mi liječi temperaturu?

Kad sam napunio 18, odselio sam se u malu garsonjeru. Radio sam teške poslove za mizernu dnevnicu , 15, 20 KM koliko god je trebalo da preživim. Svaki dan je bila borba da se izvučem iz jame tuge u koju si me ti, majko, ostavila. Kad sam pitao onu staru komšinicu šta misli zašto si me ostavila, rekla je da si se brinula za mene dok si me nosila, ali da si me htjela pobaciti, samo što nije bilo više vremena. Ta riječ,"pobaciti",još mi odzvanja u ušima.

Znam da si bila dobra žena, ili barem si tako izgledala na onim slikama koje sam vidio. Ali i dalje ne razumijem, ne mogu razumijeti, zašto si me ostavila? Jesi li ikad pomislila na mene? Jesi li ikad poželjela da me zagrliš? Da znaš da sam ja negdje, sam i gladan tvoje ljubavi?

Bio sam mirno dijete, nikad agresivan, nema čega da se sramiš u vezi mene, ja sam tvoj sin za primjer.Uvijek sam bio dobar učenik, vrijedan i posvećen. Radio sam teške poslove, sve što je trebalo da preživim i da se izborim sa životom koji mi je nametnut bez tvog traga. Nisam imao nikakvu podršku, nikoga da me štiti ili vodi.

Ne znam ni ko su mi djed i nana, nemam ništa ni od njih. Nemam ni imena, ni naslijeđa, osim svoje djece ,moje Merjem i Amile. One su moja krv, moja nada i moja ljubav. One su sve što mi je ostalo od porodice,i njihova majka
Ne pišem ti da te optužim. Pišem ti jer ne mogu više šutiti. Moja duša je rana koja ne zacjeljuje. Imam svoju porodicu sada,suprugu Elmu i naše dvije kćeri, Merjem i Amilu. Živimo u Sarajevu. Završio sam fakultet, radim kao inženjer građevine, trudim se da svojoj djeci pružim ono što sam ja nikad nisam imao, ljubav i sigurnost.

Vidim na tvojim slikama da imaš drugog muža i druge unuke. Sigurno te ja ne zanimam. Ali ako želiš vidjeti svoje unuke, dođi, pokaži im ko si. Ali im onda reci zašto te nije bilo za mene, zašto sam ja bio samo siroče svijeta.

Objasni djeci. Objasni mojim kćerima, tvojim unukama , zašto nisi bila tu dok sam odrastao. Reci im gdje si bila dok sam hodao kroz život sam, blatnjav i gladan, dok sam padao bez ruke da me podigne. Jer sad su već skoro djevojčice, više nisu male. Počinju postavljati pitanja. I imat će pravo da znaju ko si ti.

Ali znaj jedno ,ja im lagati neću. Niti ću ih praviti slijepima za istinu. Istinu će čuti od tebe, iz tvojih usta. Ti ćeš morati pogledati u njihove oči i reći im zašto te nikad nije bilo. Zašto nisi znala kako miriše sopstveno dijete. Zašto nisi znala kad sam naučio čitati, kad sam prvi put zaplakao zbog tuge koju si ti rodila.
One zaslužuju tvoju istinu. Pa makar ih boljela. Pa makar i tebe boljela.
Ne znam ništa o ocu, osim da je bio alkoholičar. Čuo sam da je tebe ostavio čim si zatrudnjela, da nisi imala izbora. Znam da nije bilo lako, ali i ja sam patio. I patim.

Hvala ti što me nisi pobacila, jer znam da nisam tvoj sin kojeg si željela, ali ipak nisam ni sramota,postao sam nešto.Nadam se da će ti Bog oprostiti, jer ja sam odlučio oprostiti, ne zbog tebe, nego zbog sebe.

Ovo je kraj jednog poglavlja, ali i početak nečeg novog za mene. Nekada sam samo želio tvoju ljubav, danas želim mir u sebi. Ako te to boli, neka boli majko,ali ne onoliko, koliko je mene svaku noć,ipak si ti žena koja me nosila devet mjeseci,ne mogu ti takvo nešto poželjeti.

Zbogom.