Neki bi rekli da je godina dana kratko vrijeme. U svijetu portala, to je čitava epoha. U tih dvanaest mjeseci mijenjale su se teme, tonovi i fotografije naslovnica, ali jedno je ostalo isto – Plenum je disao zajedno s ljudima kojima piše. I to nije mala stvar.

Od prvog dana do danas, Plenum nije igrao na sigurno. Nije se uvlačio, nije klimao glavom na svaku službenu verziju istine, niti je prepisivao saopštenja. Umjesto toga, birao je da bude onaj glas koji pita, čeprka, preispituje – i, da, ponekad bode. A to je rijetko, jer u vremenu kad svi žele biti "prihvaćeni", malo ko se usudi biti iskren.

Ja sam na Plenumu tek nekoliko mjeseci, a već znam – ovo je mjesto koje spaja ljude. Pišem između obaveza kod kuće, posla i života koji ne čeka, ali ovdje pronađem prostor gdje mogu reći ono što mislim. I što je još važnije, znam da će te riječi naći put do nekoga kome su potrebne.

Godinu dana znači i mnogo onih kasnih noći pred ekranom, kucanja iz inata, razgovora koji su počinjali običnim pitanjem, a završavali se tekstovima koje su ljudi dijelili po grupama, uz komentare tipa: “E, ovo je istina.” Znamo, istina je uvijek relativna, ali Plenum se potrudio da njegova verzija bude barem poštena.

Ovo nije samo rođendan jednog portala. Ovo je dokaz da i dalje ima mjesta za riječ koja nije kupljena, za novinarstvo koje ne mjeri svoju vrijednost po tome koga je uspjelo udobrovoljiti, nego koga je uspjelo probuditi. A probuditi ljude danas – to je skoro herojski čin.

I zato danas ne gasimo samo svijeću na torti, nego palimo još jednu malu vatru. Jer Plenum tek počinje. Ako je prva godina bila dokaz da možemo, druga će biti dokaz da nećemo stati.

Sretan rođendan, Plenum!
Hvala što si tu – da pišemo, da čitamo, da se ponekad i ljutimo (jer i to je život), da se smijemo i, najvažnije, da ne šutimo.