Ne znam kako bi započeo.. Kojim riječima.. Jednostavno ne znam šta napisati.. Pa haj nek' bude ovako:

I tako.. nadvilo se crnilo loših dana i ne planiraju stati. Malim koracima ka naprijed pronalazim sebe u nekim momentima gdje sreću pronalazim. I reći ću vam. To je to što treba. To je ono čemu sam i težio.

U lošim danima uvijek ima dobrih dana. Pa tako recimo, čekam put u Sarajevo sa najboljim prijateljem, čekam da opet vidim moje divne kolege s' posla.. i još važnije radim na tome da ne padnem i ne potonem.

Smrt možda se jeste desila, ali na kraju krajeva, ne staje vrijeme.

Jedva čekam taj put u Sarajevo pa da vidim Enu koja mi je već sada kao sestra i Lejlu bez koje ne mogu odlazak u Sarajevo zamisliti. Jedva čekam i te pauze, pa da vidim svoju ekipu sa posla. Zadnji red pogotovo.

Jedva čekam opet vidjeti svog brata Aljošu sa kojim dan prođe baš onako kako treba. Uz kupnju karte za Frankfurt, odlazak u Coco, šetnja po gradu..

Također i svoj oGX tim, jedva čekam. Ajlu pogotovo, koja mi je već sada kao neka starija sestra na koju se mogu uvijek osloniti i naučiti nešto novo od nje.

Ali, najviše od svega? Jedva čekam vidjeti Ivanu i Natašu.. bez njih ne mogu.. džaba je.. ma sve po strani, njih dvije su tu da poprave svaki dan i da uvijek tu budu kada je potrebno. Što bi se reklo :
"Sunce na kraju tunela". Ukratko to su one.

Usput ( po mostarski pišem ), jedva čekam i Jasmininu poruku.. samo da vidim tu notifikaciju, koja mnogo znači.

Pa i nekako, da mi je vidjeti Tarika i ekipu iz LDA sa kojom trenutno imam projekat. Makar neću razmišljati previše. I nekako, time se vodim, jedva čekam nekoga da vidim. Valjda ublažujem tako ove "posljedice"

Koliko nekada male stvari mogu da znače to je čudo.