Postoji ta nevidljiva granica u porodičnim odnosima koju rijetko ko izgovori naglas, ali se vrlo jasno osjeti – granica između iskrene bliskosti i proračunate koristi. Sve dok možeš da pomogneš, da uskočiš, da riješiš, da pružiš – bićeš dobar. Najbolji. Porodica se tad pretvara u savez ljubavi, razumijevanja i podrške. Naizgled.

Svi će govoriti o porodici kao svetinji. O krvnom srodstvu koje je iznad svega, o dužnosti da se držiš svojih, da nikad ne zatvoriš vrata, da uvijek imaš razumijevanja. To su te poruke koje ponavlja društvo, mediji, stariji naraštaji. Ali ono što niko ne kaže jeste koliko puta baš ta „svetinja“ zna da boli. Koliko puta bude jednostrana. I koliko često to “uvijek” važi samo kad si ti onaj koji daje.

Jer čim nestaneš iz te računice – kad ne možeš, ne stigneš, ne želiš – odjednom postaješ drugačiji. Tišina zamijeni pozive, hladnoća obriše tobožnju bliskost. Nema više poruka, nema poziva da pita kako si, nema interesovanja. Tvoje „ne“ automatski briše godine „da“. I shvatiš: nekima nisi bio blizak zato što si im bio važan, već zato što si bio koristan.

Porodični odnosi, nažalost, često ne počivaju na bezuslovnoj ljubavi, već na tihoj razmjeni usluga i očekivanja. Niko to ne kaže otvoreno, ali se dobro zna ko šta duguje i koliko vrijediš – ne kao osoba, već kao sredstvo. Nema tu mnogo prostora za ranjivost, za slabost, za ne daj Bože – neuzvraćanje. Ako ne igraš po nepisanim pravilima te male porodične ekonomije, brzo bivaš odbačen, ili u najmanju ruku, „zaboravljen“.

I što si više pružao, to je tvoj „pad“ veći kad prestaneš. Ljudi se ne ljute što ne možeš – ljute se što više nisi od koristi. Jer su navikli. Jer si ih razmazio. Jer su te počeli doživljavati kao resurs, ne kao osobu.

Najteže je priznati sebi da krv nije uvijek garant bliskosti. Da ponekad najiskreniju podršku dobiješ od onih koji s tobom ne dijele prezime. Od prijatelja, poznanika, pa čak i potpunih stranaca koji nemaju nikakav interes da ti budu tu, osim onog najvažnijeg – da im je stalo. I da je u redu napraviti distancu, čak i prema onima za koje su te učili da su „najbliži“.

Jer istinska bliskost ne traži korist. Ona ne broji usluge, ne mjeri vrijednost. Ostaje i kad ništa ne daješ. I ne mijenja se u tišinu čim prestaneš da ispunjavaš očekivanja.

Zato je sasvim u redu preispitati porodične odnose. Sasvim je u redu smanjiti kontakt s onima koji te vole samo kad si im potreban. Sasvim je u redu sačuvati sebe – i vjerovati da prava bliskost postoji, ali da ne dolazi uvijek iz pravca iz kojeg su ti rekli da će doći.

Sve drugo – neka ostane tamo gdje i pripada. U zoni tihe koristi, iza paravana „porodične ljubavi“. Bez lažnih etiketa, bez glume, bez više trošenja sebe na mjestima gdje nikad nisi ni bio istinski viđen.