Ideja za ovaj članak je došla od kolege Josipa, poznatijeg kao Pisoj. Cilj ovog članka jeste predstaviti sebe svijetu. Pokazati ko sam, zašto sam takav kakav jesam? Sa namjerom ću započeti riječima Jasmina Fazlića poznatijeg kao Jala Brat : "Živ čovjek al' iznutra je umro."

Živim kao mrtvac. Svakim danom. Borim se sa anksioznosti i sa nekom vrstom depresije koju ne mogu definisati. Često okarakteriziran kao "Čudna osoba, mirna, šutljiva".

Rastao sam i rastem uz brojne epitete od kojih bi većina ljudi išla pod voz. Rastao sam bez podrške porodice kada je trebalo, rastem i sada. Faktički, očinsku figuru nikada dobro nisam upoznao, majčinu znam i slijep. Razbijanje, psovke, "ubij se, pogledaj se kakav si, ružan si" su samo neki od epiteta koje vlačim kroz život.

06.02 je datum koji mi je urezan u očima. Urezan mi je jer sam na taj dan teško psihički pao. Taj dan sam sa svojom porodicom imao udes u kojem sam mogao ostati u kolicima do kraja života. Sebe sam ubijao kako sam to zaslužio i smišljao sam razne suicidalne planove koje nikada nisam ostvario srećom.

Sa ljudima ne znam pričati. Izbjegavam pozive, druženja uživo. Volim poruke. Valjda zato što mi niko uživo ne može reći sve moje epitete. Sa ljudima biram da šutim. Naučen sam da pričam samo kada mi neko postavi pitanje. Prema tome i pričam. Suočavam se sa velikim strahom i za najmanju sitnicu. Strah me da li sam sve dobro napravio? Jesam li dobar ljudima, da li sam im dovoljan? Brinem se za svakoga. Nekada pretjeram. Overthinker rekli bi mnogi. No, to nije moja definicija.

Prijatelji ili ono što je ostalo od njih su većinom otišli. Većinom zbog epiteta. Na jednom poslu koji sam radio sa bratom smo dobili otkaz "jer smo ružni i tjeramo mušterije". Takav kao "ružan" sebe i sada vidim. Nemam svoje ja jer ga nisam imao od koga usvojiti. Popuštam ljudima. Ne biram svađu, tučnjave.

Na fakultetu nisam kolega. Samo sam "čudan, šutljiv, ružan, anksiozan i preplašen." Tako je valjda kada dolaziš u svijet u kojem su vrijednosti drugačije od onih kojima si učen. Osnovna škole me naučila da ne pitam jer će se svi smijati.

Prijateljima si većinom dosadan i napastan. Mnogim poznanicima si nakaza jer te samo takvog vide. Bliskim ljudima si samo jedna tačka za koju ne vrijedi se toliko boriti. Dokazali su više puta.

Ne prestaješ pokušavati, iako uvijek gubiš. Anksioznost je tu, depresija isto. Sa ljudima ne znaš kako pričati. Ali shvatiš da je i to okej. Tekstove na Plenumu posvećuješ djevojci koju si istinski volio ali si čudan pa se sve završilo.

Na rođendane nisam nikoga imao. Niko nije dolazio, valjda zbog onoga "ružna osoba, ružna kuća". Tako da i dan danas ne znam kako je to imati rođendan.

Odavno nemam vjere u sebe. Izgubio sam je. Najmanja stvar me učini sretnim. Ali ljudi ne znaju prepoznati. Odavno živim uz stihove Collapse Banda "Od mene nema goreg, ništa na svijetu nemam".
Volim pisati, ma bilo šta, tako bježim od ljudi. Pisanje je moja sigurna kuća. Plenum, trenutno moj novi dom gdje sam siguran da nisam sam.