Sve je bilo dobro do tada. Osjećao je makar nešto.. od tada, ništa više ne osjeća. Ni sjenku vlastitu više ne vidi. Kao da je neki povez na očima.

Od tog' dana nije više isti. Bez osmijeha, bez sreće i bez nekog ispunjenja. Iznutra je mrtav, ne osjeća ništa više. Sreća ga ne dotiče, tuga isto. Sve je isto. Postalo je odavno svejedno,ma šta god da se dogodi.

Bez emocije, ljubavi, osmijeha.. Apsolutno sve je isto.. samo se jedna stvar ne mijenja.. Nije se promijenilo to da želi da ga nema više nikako. Ni u sjeni, ni u ogledalu a ni na svijetu.

Gorčina boli i jakost koju osjeća je neminovna. Raspade se srce u djeliće, raspade se duša.. a razum? Razum je davno izgubljen. Negdje je tamo u Pandorinoj kutiji.

I ovaj mjesec, nakon godinu dana.. opet ista stvar se ušunjala. Smrt! Oh! Ta gadna smrt! Uzima opet one koji su najbliži. Po ko zna koji put?

Usijala je strah, napetost i uzela sve što mu je ikada bilo drago. Uzela je emocije, sreću i svaki osjećaj.

Duša k'o duša, boli i ne prestaje. Srce trepti i ne prestaje lupati. Igra je gotova, kao da smrt poručuje. Tu je, sve je bliže i bliže.

405 dana poslije. Ista stvar. Ista prokleta stvar, zbog koje ne traži ljubav, sreću, emocije. Opet ista stvar zbog koje njegovo lice nije vidjelo osmijeha.. Smrt se zove.

Ah ta smrt! Uvijek dođe u teškom momentu. Kad joj se ne nadaš. Pokaže ona mnoge stvari,ali i pokaže da na nebu uvijek ima mjesta.

Zašto svi odlaze što su njegovom srcu dragi? Zašto ih više nema? Jedan po jedan polako nestaju, i to boli.

Sa spoznajom da smrt vreba, zakleo se da je smrt njegova nova ljubav. Baš kao u Aljošinim predstavama. Smrt je nova ljubav. Novi početak i nova prilika.

Baš poput zvijezda. Udaljene su a godinama su mrtve. Samo što sjaje idalje...