Sada su mi 32. godine. Odrastao sam. Nisam bio sam. Sa mnom su bili još i amidža Senad, tetak Faruk i babo Osman. Moram priznati da mi je uvijek falila majčina ruka, da me zagrli, da me utješi. Iako sam ovdje gore gdje ništa ne boli, mene majko, ipak zaboli u grudima. Nedostaješ mi. Baš kao i moj brat Aldin. Samo da ga mogu zagrliti.

Babo mi stalno priča o tome kako sam bio umiljat dječak,kako se nisam skidao sa cucle. Znaš majko, one moje žute cucle koju si mi uzela u Vogošći kada si išla jedne prilike. Našli su je kasnije pored mojih kostiju u jednoj od masovnih grobnica. Zatrpali su je sa mnom.

Iako meni ni dan danas nije jasno zašto sam ja ovdje, babo mi priča kako je to bila odredba. Tješi me. Iako ja znam zašto sam ovdje svih 30 godina. Onaj koji me poslao ovdje majko, smijao se, kao da sam mu najveći neprijatelj, kao da je čekao da me se riješi. Nikada neću zaboraviti njegove oči, ruku i tu suludu stvar što mi presudi, a zvala se puška.


Znaš mama, volio bih te zagrliti. Izljubiti ti obraze. Uhvatiti te za njih. Volio bih da me provozaš u mojim kolicima. Volio bih brata vidjeti, mora da je narastao. Misli li na mene? Sjeti li se mene?

Ovdje je majko danas mnogo ljudi. Vidim i tebe i brata. Tu je i tetka što idalje čeka na svog sina. Čekam ga i ja. Čekam da vidim Asmira, mora da je i on narastao. Samo nikako da dođe. Otac kaže da je premješten negdje drugo. Volio bih se poigrati sa njim, iako su mi 32.godine. Njemu će ubrzo 40. Mnogo je suza danas majko. Kao da natapaju ovu suhu zemlju.

Samo da te vidim majko, da te još jednom zagrlim. Nisi me stigla ni u prvi razred upisati, nisam stigao ni polagati vozački niti sam dočekao brata da se oženi. Sve je stalo u tu jednu cuclu. Cijeli moj svijet. Iako nisam išao u školu tu je bio učitelj Ibrahim koji je babu učio. Pokupio sam nešto od njega.

I tako.. dan brzo prolazi. Majko dođi mi opet. Fali mi brat i to mnogo. Da ga samo mogu zagrliti. Mogu misliti kako je babi. On se stalno pita kako je Vama majko.

Ne sekiraj se za mene. Ovdje je babo, da koliko toliko ublaži ovu žeđ za Vama. Vidiš majko, ti plačeš, a mi žedni. Kao da su suze za nas.

Iako sam ja dijete, šta ja znam.

Evo čujem Ibrahima kako podučava nekog matematiku. Ehh mati, da samo možeš čuti ovo...

Nažalost ovdje stajem. Ne mogu više jednostavno. Suza suzu goni što se kaže. U biti, cilj članka je bio prikazati perspektivu iz očiju jednog djeteta od 32. godine, koji je ubijen sa 2 godine.

Dužnost nam je da pamtimo i da ne zaboravimo. Ne ponovila se više nikada Srebrenica niti bilo koji zločin bio on u Bosni i Hercegovini ili u svijetu.