.,,Nismo se svađali sinoć.
Zapravo, nisam mu ništa ni rekla. Bio je to onaj trenutak kada je mrak došao, a tišina u kući postala teža nego obično.
Sjedila sam za stolom, stavljala djeci večeru, pitu koja je ostala od jučer. Mali komadići mesa su čekali da budu podijeljeni, dovoljno da nahranim svoju djecu.
Od ostatka,brašna ,i mesa napravila sam im dva zvrka pite,uz dvije čaše , toplog kravljeg mlijeka.

Radila sam kao sobarica,vrijedno marljivo,da bi oni imali šta da jedu,za mene nije bilo ni bitno.
Bio je to miran trenutak, no srce mi nije bilo na mjestu. Djeca su bila umorna, nasmijana, ali s lakoćom su se presvukla u pidžame i sjela za stol. Znao je to biti tih trenutak, zvuk žvakanja, smijeha, a onda duboka tišina dok su jeli.

Sat na zidu je otkucavao, približavala se ponoć.
On još nije bio tu. Obično dolazi ranije, ali ovu večer bilo je nešto drugo. Kasnio je. Sigurno se zadržao u kafani, pomislila sam,jer inače , kad se zadrži tamo, dolazi u to doba.
Poslala sam ga ranije, dala mu zadnje pare za brašno. Djeca moraju jesti,i sutra.
Srce mi nije bilo mirno, osjećala sam da nešto nije u redu.
S njim nije bilo onog mirisa kojeg bih voljela osjetiti, mirisa kuće, mirisa čovjeka koji se brine o svojoj kući,i svojoj djeci. Bilo je to jedno od onih vremena kada je u zraku visila nevidljiva prijetnja.

Djeca su završila večeru,rekli su da će ostati budni ,još malo da dočekaju tatu,da ga poljube,ali nije došao,pa su zaspali,čekajući ga.
Smjestila sam ih u krevet tiho, kako ih ne bih probudila. Poljubila sam ih u čelo, pomilovala po kosi. Voljela sam ih više nego što sam mogla ikada izraziti.
Tada sam pomislila, možda će biti dobro, možda će sve proći. Pokušala sam zaboraviti na brige, na to da je novac nestao, da nismo imali dovoljno za više.
Nikome nisam rekla ništa o tome. Otišla sam do kuhinje, skidajući pregaču, kad sam čula vrata.Čulo se ono staro škripanje vrata. Pomislila sam, to je on. Ali nije bio miris koji sam očekivala.

Kad je ušao, mirisao je na alkohol. Nije donio brašno. Bilo je jasno. Opet je potrošio novac. Kroz njegove oči vidjela sam samo tu tugu i sramotu, koju nikad ne bi priznao.
Njegove ruke su bile umorne, a tijelo iscrpljeno. Stojeći na vratima, i dalje u jakni, jedva je rekao: ,,Šta ima da se jede?"

Zaboravila sam na njegov ton, na to što je zvučalo kao prijekor. Rekla sam mu da je bila samo pita za djecu, jer nije bilo ništa drugo. Dva zvrka pite, to je bilo sve,da nisam ni ja jela.
Pogledao me onim hladnim pogledom,sjeo je za stol bez riječi, uzeo pepeljaru i bacio je na pod. Pepeljaru sam gledala kako se raspala, svaka čestica razbijena polako padajući na pod.
Znao je, osjećao je da je potrošio posljednji novac, a nije donio ništa od onoga što smo stvarno trebali brašno, kruh, hranu za djecu.

Počeo je vikati, psovati, a ja nisam imala snage da se usprotivim. Njegove riječi bile su gorke, punile su prostor mržnjom. I onda me udario. Jednostavno me udario, tako jako, da nisam ni osjetila trenutak kada sam pala na pod. Osjetila sam samo bol, oštru, bolnu, duboku. I svi zvukovi su nestali. Bilo je kao da je vrijeme stalo.On je otišao u krevet, gunđao je nešto,sve je ostalo tiho, kao da ništa nije bilo.

Ležala sam na podu, gledajući u staklo koje je bilo razbijeno, pitajući se kako sam tu dospjela. Polako sam ustala, svaki pokret bio je bolan. Pokupila sam staklo, osjećajući se kao da skupljam ostatke svog života. Otišla sam pred ogledalo, pogledala se, i nisam prepoznala lice. Moje lice bilo je prekriveno modricama. Lijevi obraz ljubičast, otekao.
Pod očima crvenilo koje nije prolazilo. U tom trenutku nisam znala tko sam. To lice, te modrice to je bila stvarnost koju nisam željela vidjeti.

I nisam mogla ništa reći. Nisam smjela. Zamišljala sam kako će ljudi reagirati, što će reći rodbina. Ne mogu reći ništa, jer bi me okrivili.
Onda bih bila ona koju svi osuđuju. Jer nisam uspjela sačuvati svoju porodicu,jer kao žena ,nisam mogla da ga popravim.

Ali u tom trenutku, duboko u sebi, nosila sam bol koja nije bila samo fizička. Jer svaki udarac ostavlja ožiljak na duši. Svaka riječ, svaki pogled, svako ponižavanje. Svaka suza koju nisam mogla obrisati.."

Žene, nemojte šutjeti. Niste same u ovoj borbi.
Femicid nije samo fizičko ubijanje žene. On počinje mnogo prije toga, sa svakim udarcem, svakim ponižavanjem. Mi zaslužujemo poštovanje, ljubav, sigurnost. Jer smo prije svega nečije,kćerke ,i majke.
Zaslužujemo život bez straha. Nemojmo šutjeti. Jer šutnja znači dopuštanje da se sve ponovi. Femicid je tišina koju moramo prekinuti. Za nas, za našu djecu, za našu budućnost.