Prva pomisao na riječ snaga je da je to nešto snažno toliko da i drugi osjete prisustvo snažnog tijela.
E pa ta snaga se zove Aljoša.
Brat kojeg nisam ni slutio da ću dobiti.
Dio mene koji mi je trebao.
Neko ispred koga se ne bojim ničega, ni anksioznosti, ni grešaka, ni strahova.
Sa njim se ne osjećam kao da imam ikakvu falinku, sa njim duša osjeti smiraj.
Sa njim je i klupa dovoljna i bit će super.
Glumac moj najbolji, znam da će uspjeti u svemu.
Toliko vjerujem u njega da je to nevjerovatno.
Znate one osobe sa kojima je sve posebno, čak i šetati?
E on he takva osoba.
Od kafe u Cocu do šetnje Šantićevim parkom.
Iskren da Vam budem, nisam ni zamišljao da zaslužujem ovakvu osobu.
Bezbroj uspomena i uspjeha.
Manjak anksioznosti pripisujem i njemu.

I nekako, viđanje sa njim dolazi baš kad je duša prazna, kada joj treba punjač, odmor.
Minuta sa njim podsjeti te da je sve riješivo i da, bez obzira kakvi problemi bili, on će biti tu.
Sa njim i overthinkanje prestaje.