Postoje ti neki ljudi koji ti se ušunjaju u život bez buke, bez velike najave.. Ne ulaze na vrata, ne lome zidove. Samo odjednom shvatiš da su tu. I da ti ne smetaju.

Naprotiv.

Shvatiš da te nasmiju u trenucima kad ti nije ni do čega. Da im pošalješ poruku i prije nego što završiš misao. Da ti se dan nekako poreda oko tog malog iščekivanja – da li će se javiti, da li će nešto reći, da li će baciti onu jednu rečenicu zbog koje ćeš se smijati naglas, iako si sama.

To su ti ljudi koji ne prave spektakle. Ne dolaze s transparentima, ali nekako obilježe dan. Imaju tu mirnu sigurnost da ne traže ništa, a daju mnogo. I to ne znaju ni oni sami. Misle da su tu samo onako, a ti znaš da ti se sve promijenilo otkad su "samo onako" postali svakodnevica.

To su ti ljudi s kojima ne moraš da vodiš duboke razgovore da bi osjećala da si shvaćena. Koji razumiju tišinu, koji ne pitaju „šta ti je“ svaka tri minuta, ali nekako uvijek pogode kada ti treba ili riječ, ili glupost, ili gif. Ili, ma bilo šta...

To su ti ljudi zbog kojih uhvatiš sebe kako se smiješ dok kucaš. Koji te ne osvajaju pričom, ali ti uđu pod kožu tonom, stavom, nekom nenametljivom toplinom.

Nisu to ljudi zbog kojih gubiš glavu, nego oni zbog kojih ti bude lakše u glavi.

I ne znaš ni kako je počelo. Ništa veliko, ništa sudbinsko. Samo jedna po jedna sitnica. Smijeh. Šala.. Onaj trenutak kad pomisliš: "E, ovo je bilo baš fino."

I od tada — fino ti je.

Nisu ti ljudi čudo. Ali čudo je koliko ti prija njihovo postojanje. Koliko ti poprave dan, bez da išta popravljaju. Koliko ti nedostaju, čak i kad još uvijek nisu stvarno tvoji.

Nisu tvoji. Ali su, eto… nekako tvoji.

A da to ni ne znaju.

Ili možda znaju. Ko zna.