Od toliko onih velikih heroja, često zaboravimo one male koji su uistinu mnogo bitniji. Pa tako od silnog spominjanja ostalih zaboravimo ko nam je tu i ko je uvijek tu bio.

Misleći da sam ja sam heroj za sebe, shvatim da nisam. Druga strana mene govori da ipak jesam dok sam u sebi znam da nisam heroj. Nikakav. Ali jeste druga polovina mene - moj brat.

Vidjeti njega kako uspjeva i kako radi na svom projektu je prava milina. Koliko se samo trud isplatio i sve ono što je ikada radio. A siguran sam da je ovo tek početak za njega. Tek kada vidim koliko mu znače neke stvari shvatim da trebam još jače biti tu uz njega i nastaviti njegovim stopama.

Njegov projekat koji trenutno vodi u AIESEC-u je neopisiv. Trud, rad i neprospavane noći za koje je mislio da niko ne vidi. A vidim ja. Mogu slobodno reći da je on moj tihi heroj. Šta je sve prošao, kakve ljude je imao oko sebe, a vidi ga. Nikada nije odustao. Još uvijek je tu. Sa osmijehom iako ne ide. Nastavi uvijek dalje bez obzira na sve.

Strah koji ima je ništa drugo do strah od uspjeha. Ne znajući kako je to uspjeti sada ima priliku podići sebe u mnoge sfere u životu i biti najbolji ikada. A hoće, jer ga znam.

Ljudi koji ga etiketiraju sa raznim cijenama te ga misle poniziti, sigurno ne znaju da je mnogo jači psihički od njih. Kada je uspio sve da prođe u životu onda mu ni takvi ljudi nisu teški. A sve dok je nas okolo njega, nikada se neće osjetiti kao da je manje vrijedan. Jer brat nema cijenu i on nije nešto što se na pijaci može kupiti.