Kada sam 2017. godine krenuo sa istraživanjem porijekla, prikupljanjem podataka, dokumenata i usmenog predanja o mojoj porodici, nisam mogao ni zamisliti koliko inspirativnih, poučnih priča za ibret može isplivati.
Jedna takva priča oživljena je i ponovno ispričana podizanjem starog nakrivljenog nišana i govori upravo o nama, koji evo već toliko vremena vojemo bitke za opstanak i očuvanje imena.

1850. godine sultan Abdul-Medžid I za upravnika Bosne postavlja Omer-pašu Latasa, odnosno Mihaila, pravoslavca iz Like koji je prihvatio islam.
Sultan je naredio da Bosnu mora učiniti mirnom jer su bosanski begovi i age odbili sultanove reforme vlasti zbog pograničnog položaja Bosne u Carstvu.
Omer-paša kreće u krvavi rat u kojem je u Bosni pogubio, zarobio ili odveo na ratište preko hiljadu uglednih ljudi – aga, begova, hodža, imama, hafiza...

MUZAFER-aga Muratović, moj predak, bio je aga, veleposjednik, zemljoposjednik.
On je trenutno predmet mog proučavanja

1850. godine Omer-paša Latas upada na imanje Muzafer-age Muratovića.

Omer-paša ubija Muzafer-agu.

Nakon što bi jedna porodica prošla kroz torturu Omer-paše, oni koji bi preživjeli morali su se skrivati, jer su bili odbačeni kako od države, tako i od društva.

Žena Muzafer-age i sin Mustafa bježe sa imanja i dolaze u selo Čaplje kod Sanskog Mosta i tu se nastanjuju.

U to vrijeme Osmansko Carstvo vrši popis muškog stanovništva. Iduće godine, 1851., dolaze u Čaplje i u popisu stoji:

Kuća broj 6

"Mustafa, sin Muzafera, siroče, ima 7 godina."

Zbog straha od vlasti i progona, Mustafa nije rekao svoje prezime Muratović, a ni to da mu je otac bio aga. Rekao je onoliko koliko je bilo dovoljno da bude upisan, bez previše detalja, jer se na taj način čuvao od vlasti Omer-paše Latasa i daljnjeg progona.

1866. i 1877. godine Osmansko Carstvo vrši popis zemljišta za katastar.
Ni te 1866., a ni 1877. godine Mustafa nije upisan kao vlasnik zemljišta u Čaplju, jer se bojao vlasti koja bi mu mogla oduzeti imanje.Za tadašnju politiku on je bio sin onoga koji je odbio postupiti po zakonu vrhovne vlasti Carstva.

1878.godine Austro-Ugarska zauzima Bosnu i Hercegovinu.
Došla je nova vlast, sa zapada, od koje su svi strahovali, posebno muslimani,pa tako i Mustafa.

1880. godine Austro-Ugarska vrši popis domaćinstava.
U popisu za Čaplje stoji:

"Čaplje, broj kuće 37, vlasnik Mujo Muratović."

Ovaj put Mustafa je upisao svoje prezime, a zbog konstantnog straha izostavio je svoje pravo ime, već se upisao pomoću nadimka Mujo, kako bi opet napravio jedan vid prikrivanja.

Trideset godina kasnije, 1910. godine, Mustafa umire.
Iznad njegove glave njegova djeca i unučad postavljaju nišan koji simbolizira da je bio sin uglednog age, a za natpis koriste njegovo pravo ime:

Mustafa sin Muzafer-age Muratović.

ŠTA je PORUKA ove PRIČE?

Koliko god se iz jedne savršene perspektive ovaj svijet činio bezvrijednim i prolaznim, pored toga, moramo biti svjesni da kroz njega moramo proći – kao što su prošli oni prije nas i kao što će proći oni poslije nas, a posebno naši potomci.
Proći kroz dunjaluk veliki je izazov.

Zato...!
PRIČAJTE!
Čuvajte dokumente!
Čuvajte nišane, stećke, spomenike...

Ispisanu priču ne bih mogao oživjeti da nije bilo očuvanih nišana, osmanskih i austrougarskih arhiva i dokumenata.

Koliko god daleko bili od prošlosti – ko bi rekao da u 21. stoljeću neko želi istrijebiti, iseliti i uništiti jedan narod i njihovu državu? A oni, izmučeni, podižu kovanicu na kojoj piše:
"Palestina 1927."
i jasno kažu..Mi smo postojali i imamo pravo da postojimo.

Nakon ubistva oca i rasturanja jedne porodice od strane Omer-paše Latasa, Mustafa započinje novi život,iz početka. Na tom početku, iako tada nisu postojali lični dokumenti i iskaznice koje potvrđuju identitet, on je mogao izmisliti novo ime i prezime i krenuti kroz život. ALI nije.

Dolaskom Austro-Ugarske, dolaskom novog sistema koji je gubio vezu sa prethodnim, također je imao priliku da oblikuje svoje ime kako bi nastavio živjeti u miru. ALI nije.

Želio je, pod svaku cijenu, oživjeti duh svoje porodice i svog imena koje je prošlo kroz opake ruke ovozemaljske nepravde.

Čekao je Mustafa i čekao pravi trenutak, a taj trenutak došao je sa njegovom smrću, da bude uklesano u kamenu za vijeke vijekova.

Ništa se od ovoga ne bi desilo da Mustafa nije pričao svojoj djeci i unučadima o nepravdi kroz koju je prošao, kao i kroz dokumente u kojima drugi često više znaju o nama nego mi sami. Nažalost...

Prošlo je 175 godina od ubistva Muzafer-age Muratovića, a i danas njegove potomke Muratoviće u selu Čaplje narod zove MUZAFERI – zahvaljujući priči i istrajnosti njegovog sina Mustafe.

Mramorna ploča sa latiničnim natpisom dovoljna je da ponovo oživi njegovo ime i možda nekog privuče da mu prouči dovu.

I ja sam Muzafer...