Od tog dana ništa nije isto. Više se ni ptice ne kreću istom putanjom, avioni ne lete istim nebom, pa tako i ja.. kao da sam se teleportovao negdje, možda u drugu dimenziju. Nema me. Očajnički želim da pobjegnem ali ne mogu. Boliš me i ne prolaziš.

Kao da je jučer odjeknula vijest. Razbila mi nešto u grudima i srce mi na dva dijela prepolovila. Boli i dan danas. Sve je tu samo tebe nema.

Država, ljudi i Turska koja važi meni epitetom najomraženije zemlje su odlučili stati u kraj jednom ljudskom životu.. bez stida, bez srama... "Šalji ga tamo, šalji ga ovamo".

Ni brojni apeli, ni pomoć dobrih ljudi nije urodila.. ali državi jest, njen naum je prošao - riješiti se čiste duše i ostaviti svijet prazan.

Bez obzira koliko se trudio da ne mislim, uvijek mislim. O tebi, tvom osmijehu i tvojoj borbi. I koliko god suludo zvučalo, otvorio si mi oči. Od tada znam ko je tu za mene. Ko je odlučio pomoći, podijeliti i biti osoba od povjerenja.

Žao mi je što sam nekima ulagao toliko, a ti si trebao više. Od dana kada si otišao, mene nema. Nema me ni dan danas. Ne smijem se, nema tu onog osmijeha, nema tu ništa što me toliko veže za život. Prazan sam, kao samac na moru.

I može se stotinu čudesa desiti idalje ne mogu naprijed. Na današnji dan, prije godinu dana je sve stalo. Mojom krivicom. Mogao sam bolje. Trebao sam bolje. Jesam li dovoljan ovom svijetu ako ne mogu pomoći?

Zašto Bog uzima one najbolje? Stalno se pitam šta bi bilo da si tu? Odgovora nemam. Možda i imam ali nisam spreman još uvijek da prihvatim.

Turska koliko god je neko volio, od tog dana je mrzim najviše na svijetu. Mrzim nju i sve što ima veze sa njom.

I zbog zakona je sve. Jednog turskog, jednog našeg. Nismo divljaci da zbog tragedije pokrećemo proteste i divljamo na ulicama kao negdje. Ne miješamo tragediju u takav vid protesta, jer nismo to mi.

Za kraj.. ma ustvari.. sve sam negdje već rekao, ili na mezaru ili u molitvi.. dušo smirena, boliš me.. jače nego što misliš.