Učite ih da vjeruju u Zubić vile.
U male pokrete vilinskih krila koje ne vide, ali osjećaju. U to da se ispod jastuka može sakriti ne samo zubić, nego i nada, radost, očekivanje.

Učite ih da vjeruju u magiju.
Jer nije poenta u novčiću – poenta je u iščekivanju, u osmijehu pred spavanje, u pitanjima: „Hoće li doći?“ i „Šta ako me probudi?“
Poenta je da nauče kako ljubav dolazi tiho, noću, bez buke – i uvijek nešto ostavi za sobom.

Zubić vila nije bajka.
Ona je saveznik svakog roditelja koji, dok dijete spava, sa suzom u oku stavlja novčić ispod jastuka i šapuće: "Rasteš."
To je vila koja podsjeća i odrasle da postoji nešto veće od stvarnosti – povjerenje, nježnost, djetinje vjerovanje.

Jer kada naučimo djecu da vjeruju u Zubić vile, učimo ih da vjeruju i u ono što se ne vidi – dobrotu, pažnju, ljubav koja ne traži ništa zauzvrat.

I jednog dana, kad odrastu i više ne pišu pisma vilama, ostat će u njima ta tiha vjera...
Da dobro uvijek dolazi tiho. I uvijek ostavlja trag.