Nekada se znalo. Ko je otac. Ko je majka. Ko brani. Ko grli. Ko gradi kuću, a ko je pretvara u dom.

Nekada je postojala čvrsta ruka koja vodi, i nježna ruka koja liječi. Postojali su standardi. I granice. I stid. I čestitost. I osjećaj da nešto vrijedi — ne zato što je moderno, nego zato što je ispravno.

Danas? Sve je zamagljeno. Sve je podložno tumačenju, sve se relativizuje, dok ljudi gube tlo pod nogama, u trci za slobodom koja više nema oblik.

Vratite muškost. Ne grubu, ne nasilnu, nego dostojanstvenu. Vratite očeve koji se ne boje biti autoritet, ali ni pokazati ljubav.
Vratite ženstvenost. Ne slabost, već snagu da se bude nježan u svijetu koji se stidi osjećanja.
Vratite brižne majke koje ne zamjenjuje tablet.
Vratite očeve koji nisu samo finansijeri, već stubovi.
Vratite stid, jer bez njega nema ni ponosa.
Vratite religiju, ne kao silu, nego kao smjernicu.
Vratite tradiciju, ne kao okove, već kao korijen.
Vratite standarde. Da dijete zna šta znači biti čovjek, a ne influencer.

Možemo i dalje govoriti da je sve dozvoljeno. Da je sve ljubav. Da je sve sloboda. Ali negdje duboko — znamo da nije.

Vrijeme je da se vratimo. Sebi.