Veliki pozdrav dragi čitaoci, babukoni je tu sa novom kolumnom. Kao što možete zamisliti, nakon godina i godina putovanja, sviranja po regiji i svijetu, čovjek svašta doživi. Tako se nakupilo puno tih komičnih i zanimljivih priča, pa zašto ne podijeliti jednu sa vama.

Jedno od mojih prvih “loših” iskustava je bilo skidanje na Županji. Ne skidanje odjeće, nego skidanje sa autobusa. Taj događaj sam prepričao u autobiografskom romanu “Koraci”, ali i dan danas se sjetim te scene kada god prelazim most preko Save. To je bilo jedno od mojiih prvih putovanja u Zagreb i tada nisam znao da svaki putnik sa sobom mora imati minimalno 100 eura po danu kada putuje u države Evrope. I pošto sam ja u džepu imao malo više od 50KM, ljubazno su me zamolili da izađem iz autobusa. Nakon što su mi udarili pečat u pasoš, istim mostom preko Save krenuo sam nazad u Bosnu ponosnu. Most, koji se inače autom pređe za par minuta, pješke mi se činio kao da nema kraja, i imao sam osjećaj da pješačim satima. Cijela priča je imala happy end jer me isti dan na graničnom prijelazu Brčko prešverceo DJ Soul. Kažem “prešvercao”, jer ukoliko osoba dobije odbijenicu na graničnom prijelazu, dužna je čekati 24 sata prije nego što ponovno pokuša ući u tu državu. Mi naravno nismo imali toliko vremena, jer je Edinov koncert bio istu noć u Zagrebu. Iz drugog pokušaja smo imali više sreće jer graničar nije tražio novac, niti je zagledao u moj pasoš gdje se krio pečat od kolege. Da je vidio odbijenicu, mogao sam završiti i u pritvoru. #criminal

Zbog te “traume” i dan danas kada prilazim bilo kojem graničnom prijelazu, imam ružan osjećaj u stomaku. Iako za to nemam razloga jer sam uzoran građanin i nikada nisam prekršio zakon ni jedne države. Wink wink. Vjerovatno taj osjećaj ima i dublje korijene koji idu unazad do rata, al’ tu priču ćemo ostaviti za mog psihijatra.

Na istom tom graničnom prijelazu Županja sam svjedočio jednu totalno suprotnu situaciju. Pa da ne bude da su granični policajci uvijek strogi i neljubazni, ispričaćemo i tu scenu. Nas otprilike dvadeset je krenulo iz Tuzle autobusom na koncert u Osijek. Svi smo bili veseli i raspoloženi jer imamo priliku malo putovati i družiti se sa ekipom iz Osijeka, a onda je uslijedila poznata tenzija u stomaku jer smo prišli uniformiranim licima i graničnoj rampi. Kada putuješ u grupi, osjećaš se sigurnije i opuštenije, ali situacija se naglo promijenila kada je naš drug Hora saopštio da nema pasoš i da je umjesto toga ponio indeks. Uslijedio je muk iz više razloga. Prvo, nonšalantni način kojim je to izgovorio, i njegova smirenost kao da je to nešto najnormalnije. On je bio u potpunosti siguran da indeks neće biti problem i da prelazi granicu sto posto. Iako je to putovanje bilo prije 20 godina, graničari u Hrvatskoj su tada već bili profesionalni, i pokušati ući u Hrvatsku sa indeksom meni je bilo nezamislivo. Na granici sa Srbijom to možda može upaliti, ali ne i sa Hrvatima. Al’ naš drug Hora nije tako razmišljao i bilo je to tipično za njega. Išlo je to uz njegov hipi lifestyle i njegovo pozitivno gledanje na život, ljude i svijet.

Policajac je ušao u autobus i krenuo redom. Mi smo postajali sve nervozniji kako nam se približavao i onda konačno došao do Hore. “Šta vam je to gospodine?”, bio je njegov prvi komentar. „Pa index“ odgovorio je naš drug. “A gdje vam je pasoš?”. “Nemam pasoš, nisam izvadio”. Policajac se nasmijao i počeo okretati lijevo desno kao da traži skrivenu kameru.“Pa ne možeš sa indexom legendo“. Čim je policijac prestao da persira našeg druga, znali smo da je šarm proradio. „Hajde izađi malo sa mnom“, rekao je policajac krenuvši niz uski hodnik autobusa.

Pomislili smo da je to kraj puta za našeg Horu, ali situacija je postala još luđa. Graničar je ustvari samo htio kolegama pokazati indeks, znajući da mu oni neće povjerovati. Tako je Hora postao atrakcija na granici i da je tad bilo mobitela, vjerovatno bi se svi carinici sa njim slikali. Kada ga je policajac počeo ispitivati gdje ide, znali smo da se šanse u našu korist povećavaju. “Idemo u Osijek na koncert i sutra se odmah vraćamo. Evo ono su mi sve drugovi, možete njih pitati“, te je pokazao prema našem prozoru. “Pa ti si stvarno legenda“ odgovorio je policijac klimajući glavom. “Hajde bježi u autobus i nemoj da bi kakve probleme pravio. Ja sam sutra ovdje cijeli dan i da mi se javiš kada dođeš nazad”. Naš drug je uzeo svoj rasčupani indeks i sa najvećim osmijehom ušao u autobus. Svi smo u tom trenutku htjeli da mu aplaudiramo i zagalamimo, ali nas je bilo strah da se graničar ne predomisli, tako da je dobio tapšanje po ramenu i tiho “To brate!”. Autobus je ubrzo stigao u Osijek, a Hora je bio heroj cijelog putovanja. Naše poštovanje prema njemu je poraslo još više kada smo vidjeli da mu indeks nije ovjeren i da faktički ne važi. Ali tako je kad čovjek nešto odluči i povjeruje svim srcem. Ako smo rekli prelazimo granicu bez problema, onda će tako i biti!