Na stranu sve društvene bolesti, o kojima sam pisala, a i o kojima bih mogla još do u beskonačnost, ali fizičko zdravlje koje nam je na izmaku je zaista zabrinjavajuće. Poražavajuće. Jer očigledno, na kraju, ono snosi posljedice svih društvenih bolesti, ali i navika i svakodnevnice koju svi mi živimo. Ono najbitnije, ono što je naša nada, naša budućnost i naše pouzdanje u bolje. Ali, ovo bolje nam se pretvori u samo jedno boljelo. I oboljelo.

Od malena slušam o pet stvari koje treba da iskoristim prije nego ih prestigne drugih pet, i između ostalog, tri sam u opisu, prethodno i navela, jer su ovdje one jedino i bitne. U suštini, bez njih nemaju svrhu ni one druge dvije bez kojih mi svakako možemo i moramo. I bogatstvo prije siromaštva, i slobodno vrijeme prije zauzetosti su nešto bez čega ćemo ipak nastaviti da dišemo. Ali bez zdravlja, bez onog najbitnijeg mi ne možemo! Jer imajući zdravlje, zapravo i ne znamo koliko toga imamo. Nesvjesni smo da imamo sve. Međutim, svaki novi dan, mi započinjemo sa, najmanje, jednim novim porazom koji ova mladost, koji ovo društvo doživljava. Jedna nova molba za pomoć, za donaciju. Za nečiji život. U borbi za nečiju mladost.

I prije nego što pokušam biti dijelom nečijeg ozdravljenja, nečije nade i budućnosti, najprije se duboko zahvalim Jedinom jer sam slobodna. Od kreveta, od terapije i od bilo kakvog lijeka. Slobodna da napravim šta god želim, da se nasmijem koliko god puta sebi to dopustim, ne osjećajući teret alarma koji će zazvoniti kao podsjetnik da moj organizam baš tada treba dozu za preživjeti. Jer dok se nečiji bori da svari sve što mu novi dan donosi, nečiji se bori da preživi još taj jedan, za koji se prije svega moli da uopće i doživi.

I onda, u cijeloj priči, postavljam sebi dva pitanja.

Zašto čekamo nešto takvo bolno pa da ispoljimo sve ono što je u našim korijenima? Zašto nečiji vapaj u pomoć, koji nije birao da nam pošalje, izaziva našu humanost, empatičnost i ljudskost da izađu iz okova društvom nametnutih? Zašto tek tada postajemo svjesni da je razlika među svima nama u samo jednom danu, ovom današnjem, jer već sutra na nečijem mjestu, možda, možemo biti i mi sami?!

Ali još teže za pronaći njegov odgovor jeste pitanje utrke i prepucavanja. Sadržaja od kojega ono krucijalno za naš opstanak ne može ni doći do izražaja niti može doprijeti do svih ljudi. Jer nema priliku, jer nekada nema ni mogućnost da stigne do očiju javnosti kojoj se odavno povez stavlja preko očiju. Da ne bismo vidjeli ono što trebamo, ono što moramo da spašavamo, da bi nam se istina sakrila pod još jedan zastor laži i nepravde od koje mnogi uživaju sve blagodati življenja, a zbog koje mnogi jedva i da preživljavaju.

Naše 'vodeće' strane se trude da nam što bolje predstave neke (sulude) zamisli, ideje, projekte, da izmame osmijeh na lice srcima i očima koji više i ne osjećaju od ozlojeđenosti, da iznesu planove od kojih će se okoristiti samo oni koji su ih i osmislili, u prijevodu nametnuli, istovremeno, omalovažavajući one koji su im jedina konkurencija. One sa kojima se jedino takmiče u prepucavanju, ponižavanju i podsmijavanju. Rekli, kazali, napisali...

A, mi, na drugoj strani se takmičimo sa vremenom da što prije prikupimo pare za još jedne mlade oči kojima je bolest morala skinuti povez sa očiju. Jer drugačije nije moglo. I da, naravno da vjerujem u sudbinu i određenje, ali itekako vjerujem i u onu da su preventiva i briga o zdravlju itekako bitni i za zdravo tijelo, ali i duh. Međutim, kako ćemo prevenirati, kako ćemo pomoći sebi da postanemo imuni na nezdrav okoliš, na nepravdu, na tempo koji moramo održavati ukoliko želimo iole pristojno živjeti ovdje gdje je sve manje pristojnog i poštenog? Kako ćemo se oduprijeti mislima i osjećajima, jer oči mogu da ne vide, ali srce ne može da ne osjeća?

Jer mogao je AI ući u svaku poru našeg društva, mogao je zamijeniti i fizički rad čovjeka, ali nije i nikada neće moći zamijeniti emociju koju može samo čovjek da ima.

Kada bi se i oni koji vode borbe, isključivo između sebe, okrenuli najosjetljivijoj tački našeg društva i države, kada bi se udružili u borbi protiv najvećeg i jedinog neprijatelja koji može da stoji na putu našeg postojanja, kada bi sve resurse i 'projekte', ali i sva prepucavanja, usmjerili tamo gdje je najpotrebnije, onda ne bismo dolazili do toga da nečije postojanje ovisi o telefonskom pozivu ili stanju računa drugih. I to uglavnom onih koji uvijek prvi pruže podršku i oslonac. A, koji možda u tom trenutku najmanje mogu, materijalno, ali zato previše daju jer osjećaju. Jer primjećuju. I da, pokazujemo svaki dan da mi to možemo i bez 'ovih', ali mnogo lakše bi bilo, onima za koje se mi borimo, da nose teret koji je već ionako preveliko i preteško iskušenje za njih.

Ukoliko bi i njima najveća briga bilo zdravo društvo, ali i društvo koje ostaje dio zajednice kojoj pripada po rođenju, mnogo manje mladih bi nam otišlo i iz zemlje, ali i ispod zemlje. I ne, ne kažem ovdje da je neko kriv za nečije oboljenje, daleko od toga, ali tvrdim da bi oni koji trenutno prolaze kroz svoju najveću životnu borbu, mogli imati barem jednu olakšavajuću okolnost u toj borbi. Mogli bi barem da ne brinu o sredstvima, medikamentima, ali i mjestima u prepunim bolnicama. Koje osim manjka kreveta, imaju i manjak doktora. I to, uglavnom zbog takmičenja 'ovih' koji nas dovedoše u takvo, sada već bezizlazno, stanje.

I odavno se pitam šta i koliko možemo napraviti, šta možemo promijeniti, na koji način možemo izbaciti barem stres, ali i sve ono popratno što pospješuje oboljenja koja su nekada sigurno neizbježna. Ali koja kao takva ne moraju biti i toliko otežana.

Sa zdravim, jasnim i logičnim sistemom, koji je čvrsto utemeljen na samo jednom cilju, pomoći pogođenima, bez utemeljenja na raznim političkim malverzacijama i načinima za prikupljanjem bodova kod pojedinaca, ljudi bi mnogo bezbolnije podnosili i onu fizičku bol. Jer znajući da postoji sistem koji se bori za njihovo (naše) zdravlje, onda znaju i za nadu i vjeru u pobjedu protiv jedinog na šta se nisu oni odlučili u izboru za sebe. I znam da želimo i možemo mnogo, znam da imamo i hrabrost i snagu, ali i znanje za borbu protiv onoga što stoji na putu našeg zdravlja i uspjeha, samo nam je potrebno da umjesto lažnih obećanja i prepirki konačno dobijemo i podršku od onih koji služe svakoj drugoj svrsi osim ovoj u kojoj smo ih mi podržali, a oni izabrali za sebe. Jer još uvijek je mnogo izbora, samo ukoliko svi dobijemo priliku.

Jer svi biramo da, umjesto nečijeg žiro računa, čitamo o nečijim, poslovnim i društvenim dostignućima. Onih koji su mogli mnogo, ali i koji će tek da mogu. Samo dok prevaziđu ono što je danas njihovo, a sutra, nadam se već ničije.