Stres i nakupljena briga znaju biti tihi okidač, ne dozvolite da vas odvedu do nesanice i anksioznosti. Naučite na mom primjeru da mir uvijek treba tražiti na vrijeme, prije nego što tijelo počne slati alarmantne signale.
Nisam nikad mislila da ću se susresti s anksioznošću. Bila sam jedna od onih koja je mislila da je to samo riječ koja kruži internetom .Ali onda me pogodilo, i shvatila sam koliko je stvarno teško kada se tijelo i um udruže protiv tebe. Jesam bila stresirana, i to više nego što sam htjela sebi priznati, ali nikad nisam očekivala da će se sve to pretočiti u ono što sam osjetila.
Prvo su došli simptomi koje nisam znala povezati ni s čim,stezanje u prsima, osjećaj kao da mi srce radi prebrzo ili presporo, vrtoglavica, nemir u nogama, glavobolje,žarenje u dlanovima ,a najviše me plašio taj osjećaj da nemam kontrolu nad sobom. U trenucima kada bih pomislila da će proći, upravo tada bi postalo još jače.
Noću je bilo najgore. Znalo bi me probuditi u dva ujutro niotkuda, a kad otvorim oči, spavanje bi nestalo.Umjesto sna, u meni bi se budila panika. Ležala sam i slušala vlastite otkucaje srca, i činilo mi se da ih čujem glasnije nego ikad. Mir sam pronalazila u sitnicama za koje ranije ne bih ni pomislila da mi znače , poput bijelog šuma. Zvuk fena, ili onih aplikacija s kišom i morem, jedino bi uspijevali smiriti moj mozak koji je jurio sa stotinama misli u sekundi.
Tih dana sam pisala i svom drugu Alminu, jer je i on prošao kroz slične stvari. Njegove poruke su mi značile više nego što je znao. Kad ti neko kaže „Znam tačno kroz šta prolaziš“, osjetiš da nisi sama, a to je u tim trenucima ogromna stvar.Hvala Almine!
Najviše me iznenadilo što je sve prošlo za pet dana. Pet dana koji su meni djelovali kao mjesec. Pet dana u kojima sam naučila koliko stres može da uništi čovjeka i koliko je bitno stati i disati. Od tada pokušavam da se sve manje stresiram. Shvatila sam da život ne možeš držati pod potpunom kontrolom, i da je ponekad jedino što možeš ,pustiti i misliti na sebe.
Iako sam mnogo noći provodila u nemiru, jedno od rješenja koje mi je donijelo mir jeste i učenje dove Ajetul Kursije prije spavanja. Kao da mi se srce smirilo, a misli utišale. Prvi put nakon pet dana, kad sam napokon zaspala, osjećaj je bio nezamisliv ,kao da mi se tijelo ponovo probudilo.
Ako ovo čitaš i možda prolaziš kroz isto ,znaj da nisi sam/a. Tvoje tijelo se bori, ali ti si jači/a od tih misli. I proći će, kao što je i meni.
