Mojih posljednjih sedam dana hodanja

Mojih posljednjih sedam dana hodanja nisu bili nikakav spektakl. Nisu bili maraton niti neki sportski izazov za publiku. Bili su nešto tiše i dublje – kontinuitet u nizu. Moj cilj je bio jednostavan: praviti 10.000 koraka dnevno. Disciplina u pokretu.

U posljednjih sedam dana pješačenja napravio sam ukupno 77.208 koraka. To je oko 57 kilometara. Ispunio sam 110% svoga cilja. Šezdeset dana zaredom već održavam taj ritam. To više nije motivacijski val – to postalo dio mene.

Ponedjeljak – 10.575 koraka (7,7 km)

Započinjem stabilno. Prelazim cilj bez pretjerane euforije, ali i bez kolebanja. Malo uspona, malo spuštanja. Ponedjeljak za mene nije dan za dokazivanje, nego za postavljanje temelja. A temelj je bio čvrst.

Utorak – 10.692 koraka (8,0 km)

Još jedan dan iznad postavljenog cilja. Blago povećanje, ali važnije od broja je kontinuitet. Možda kao duža šetnja u jednom dahu. Shvaćam koliko je ponavljanje podcijenjena vrlina. Ustrajnost gradi i tijelo i karakter.

Srijeda – 15.018 koraka (11,0 km)

Ovo je vrhunac tjedna. Petnaest tisuća koraka nije slučajnost – već odluka. Jedanaest kilometara hoda znači vrijeme, fokus i svjesno ulaganje. Dan u kojem sam pokazao sebi da cilj od 10.000 nije granica, nego baza. Mogu više – ali ne moram svaki dan.

Četvrtak – 10.133 koraka (7,3 km)

Nakon snažnog dana vraćam se ravnoteži. Ne padam ispod cilja, ali ne jurim rekord. Ovdje učim nešto važno: ne mora svaki dan biti izvanredan da bi bio vrijedan. Dovoljno je da je dovršen.

Petak – 8.765 koraka (6,3 km)

Jedini dan ispod 10.000. I to prihvaćam. Možda je bio umor, jer sam stao, sjeo, pa i prilegao - a onda i zaspao. Ali nisam stao. I tih 8.765 koraka znači 6,3 kilometra kretanja. To nije odustajanje – već realnost dana. Disciplina za mene ne znači savršenstvo. Ona znači povratak.

Nije svaki dan petak, sućur Allahu, kažu u Bosni. U psihološkom smislu, ova izreka podsjeća na ono što u terapiji često naglašavamo: kapacitet da podnesemo obične, teške ili “sive” dane bez dramatizacije. Ne idealizirati vrhunce, niti demonizirati padove.

Subota – 12.030 koraka (9,3 km)

Na petak nisam odgovorio samokritikom, nego pokretom. Lagano prelazim 12.000 koraka. Gotovo deset kilometara. Ovaj dan je mogao biti dan totalnog opuštanja, opuštanja bez strukture, ali ja sam birao kretanje. Bez dramatike, bez kazne – samo nastavak.

Nedjelja – točno 10.000 koraka (7,5 km)

Ovih 7 dana zatvaram simbolično. Umjereno, stabilno. Nedjelja je mirnija, ali dosljedna. Krug je zatvoren.

Kad pogledam cijeli tjedan, vidim više od samo brojki.

Fizička razina

Na fizičkoj razini, 57 kilometara znači da sam ozbiljno radio za svoje zdravlje. Srce, pluća, mišići – svi su bili uključeni. To je ulaganje u dugoročnu funkcionalnost. Koliko duže može. To je tiha prevencija, bez ikakve pompe.

Psihološka razina

Na psihološkoj razini, 10.000 koraka dnevno daje mi strukturu. Struktura mi daje stabilnost. Bez obzira na raspoloženje ili obveze, postoji minimalni standard koji ispunjavam. Šezdeset dana kontinuiteta znači da hodanje više nije projekt – to je identitet. Ja sam osoba koja ide naprijed.

Simbolička razina

Na simboličkoj razini, hodanje je za mene više od kretanja. U hodu razmišljam. Razmišljam, naprimjer, o novoj temi na Plenumu. U hodu procesuiram. U hodu smirujem moje unutarnje napetosti. Hodanje je ritam u kojem se misli slažu, a emocije talože. To nije bijeg već integracija.

Ovaj tjedan imao je sve: vrhunac, pad, oporavak i stabilnost. Kao mala verzija života. Nijedan dan nije bio savršen, ali nijedan nije bio izgubljen.

Najvažnije

Ovo je možda najvažnije što vidim: ne trebam imati savršene dane. Trebam dovoljne dobre dane, pogotovo u mojim godinama. Dovoljno svjesne dane, dovoljno dovršene.

Ovih 77.208 koraka nisu samo moja ovotjedna statistika. To su moji sati provedeni u pokretu. To su moje misli koje su sazrijevale. To su moje odluke da ne stojim. Bolje rečeno, da ne sjedim.

Na kraju - što još reći

Kad pogledam posljednjih sedam dana, mogu mirno reći:

Bez obzira na sve – idem naprijed. A vi?