“Standardi ljepote”, “mršavost je u trendu”, “muškarci vole žene s oblinama”, “žene vole mišićave muškarce” - ovakvim i sličnim sintagmama, medijskim naslovima i objavama na društvenim mrežama kontinuirano su izložena djeca i tinejdžeri današnjice. Kada nam se požale da izgledaju “debelo” ili “mršavo”, nije dovoljno samo im kazati da “u naše vrijeme” takvih problema nije bilo. Važno je obratiti pažnju na ove naizgled usputne tinejdžerske komentare jer možda baš oni nagovještavaju potencijalne poremećaje u prehrani.

Prolazni trend ili ozbiljan mentalni problem

Poremećaji u prehrani nisu nikakva “prolazna faza” u životu djece i tinejdžera, nisu “trend” niti dječije “bubice”. Naprotiv, riječ o ozbiljnim mentalnim problemima koji uzrokuju duševnu i fizičku patnju oboljelih.

“Anoreksija nervosa, bulimija nervosa i poremećaj prejedanja klasificirani su u grupu poremećaja jedenja koje karakterizira abnormalno ponašanje pri jedenju i zaokupljenost hranom, kao i izraženu brigu o tjelesnoj težini i obliku tijela. Navedeno može da uzrokuje veliku patnju, naruši kvalitet zdravlja i života”, kaže nam profesorica emeritus, specijalista neuropsihijatrije i subspecijalista socijalne psihijatrije, Esmina Avdibegović.

Poremećaji jedenja su “teški psihijatrijski poremećaji sa visokim opterećenjem morbiditeta i mortaliteta. Simptomi poremećaja jedenja obuhvaćaju duboke osjećaje neučinkovitosti i gubitka kontrole, poteškoće u diferencijaciji i regulaciji afekta, poremećen osjećaj selfa ili negativno samovrednovanje i interpersonalne poteškoće. U nošenju sa navedenim poteškoćama pojedinci koriste tijelo i poremećeno ponašanje u jedenju kao disfunkcionalnu strategiju za odbranu i suočavanje”, objašnjava profesorica Avdibegović.

Magistra nutricionizma, Semira Karijašević također potvrđuje da “poremećaji u prehrani ne utiču samo na tijelo, oni duboko zadiru u način na koji dijete doživljava samo sebe”. Ipak, posljedice se reflektuju i na fizičko zdravlje djece.

“Poremećaji u prehrani mogu voditi u pothranjenost, malnutriciju, pretilost, hormonalne poremećaje, slabljenje imuniteta, probleme s koncentracijom, rastom i razvojem. U takvom stanju i obična virusna infekcija može imati teži tok nego kod zdrave djece”.

Nažalost, iskustva nutrcionistkinje ukazuju na nizak nivo svijesti o ozbiljnosti ovih problema.
“Čak i kada su promjene u ponašanju djeteta očigledne, povlačenje, opsesivno razmišljanje o hrani, težini ili izgledu, često ne postoji osjećaj hitnosti da se nešto poduzme”.

Kaže da reakcije dolaze ili kasno ili iz pogrešnih motiva, “iz straha od osude okoline, iz brige ‘šta će ljudi reći’, ili tek kada problem već uzme ozbiljne razmjere’”. Roditelji su zbunjeni, ne znaju kome vjerovati i gdje tačno potražiti pomoć, priča nam Karijašević.

Medijska idealizacija mršavosti i “razgovori o debljini”

Profesorica Zrinka Puharić sa Sveučilišta u Bjelovaru smatra da mediji, a posebno društvene mreže “predstavljaju značajan sociokulturni faktor u razvoju poremećaja u prehrani kod djece i adolescenata”.

Nezadovoljstvo vlastitim tijelom, smatra ona, razvija se i pod utjecajem “kontinuirane izloženosti sadržajima koji promovišu nerealne i digitalno modificirane tjelesne ideale”. Djeca takve standarde internaliziraju što doprinosi njihovoj iskrivljenoj percepciji vlastitog tijela.

“Društvene mreže dodatno pojačavaju ovaj efekt putem mehanizama socijalnog poređenja, kvantifikacije socijalne vrijednosti (lajkovi, komentari, broj pratilaca) te normalizacije restriktivnih prehrambenih obrazaca i tzv. ‘fit’ kulture. Kod djece i adolescenata, čiji su identitet i slika o sebi još u razvoju, ovi procesi mogu rezultirati smanjenim samopoštovanjem, povećanom tjelesnom anksioznošću i većim rizikom za razvoj poremećaja u prehrani”, zaljučuje.

Profesorica emeritus, Esmina Avdibegović, također objašnjava da sociokulturni utjecaji, “poput idealizacije mršavosti, uključujući izloženost medijima, pritiske za mršavošću, očekivanja mršavosti” dorpinose nezadovoljstvu tijelom i mogu potaknuti neke oblike nezdrave ishrane.


FOTO: Prof. emeritus Esmina Avdibegović, spec. neuropsihijatrije, IZVOR FOTOGRAFIJE: FTV, D. Durmić

Naizgled bezazleni komentari o debljini i razgovori o debljanju u krugu porodice, prijatelja i poznanika, mogu biti faktor koji će potaknuti ranjive pojedince da razviju iskrivljenu sliku svoga tijela.

Poremećajima u ishrani “posebno može doprinijeti tzv. fenomen ‘razgovora o debljini’ tj. teme razgovora unutar porodice ili društvene grupe o prehrani, slici tijela, posebno omalovažavajući ili negativni komentari o veličini i obliku tijela u odnosu na prehranu. Nerealni ili nedostižni standardi ljepote doveli su do normalizacije kulture prehrane”, kaže profesorica Avdibegović.

Iskrivljena slika tijela u osnovi je svih poremećaja prehrane, pojašnjava ona. Dodaje i da “dijete i ograničenja, često kao odgovor na društvene pritiske, mogu eskalirati u epizode kompulzivnog prejedanja”.

“Same dijete izlažu adolescenta značajno povećanom riziku od razvoja poremećaja jedenja. Društvene mreže dorinose i razvoju poremećaja jedenja, ali i riziku recidiva kod osoba u oporavku putem mehanizama društvene usporedbe, internalizacije ideala mršavosti i samoobjektivizacije, kao i poticanja nezadovoljstva tijelom. Pismenost na društvenim mrežama i pozitivna slika o sebi štiti od tih rizika”, poručuje profesorica Avdibegović.

Upravo zbog trenda poređenja sa drugima koji po mišljenju djece i tinejdžera imaju društveno poželjan izgled, važno je u medijskom prostoru omasovitii prisustvo stručnjaka poput nutricionista.

Nutricionistkinja Semira Karijašević objašnjava da prisustvo nutricionista u medijima “nije samo informativno”, nego djeluje i kao “zaštitni” faktor u “razvijanju otpornosti kod djece i mladih prema nerealnim standardima ljepote i pomaže im da razviju zdrav, stabilan i realan odnos prema sebi”.


Foto: Semira Karijašević, nutricionistkinja, Izvor: sagovornica

Karijašević ukazuje i na važnost svjesnosti o sveprisutnosti društvenih mreža i pritiska koje poruke objavljene na njima vrše na djecu i mlade.

“Tamo se svakodnevno susreću s porukama koje sugeriraju kako bi trebali izgledati, šta bi trebali jesti, kako bi trebali živjeti i vrlo često te poruke nemaju veze sa zdravljem, nego s estetikom, trendovima i idealima koji su nerealni i nedostižni”.

Zbog toga je važno da nutricionisti i zdravstveni stručnjaci putem istih komunikacijskih kanala (društvenih mreža) šalju na znanju utemeljene poruke i sadržaje.
Oni “mogu pomoći da se hrana i tijelo prestanu posmatrati isključivo kroz prizmu izgleda, a počnu kroz prizmu funkcije, zdravlja i dugoročnog blagostanja. Time se fokus pomjera s 'kako da izgledam’ na ‘kako da se osjećam i funkcionišem’”, poručuje Karijašević.

Prvi znakovi i faktori rizika

Stručnjakinje s kojima smo razgovarali, slažu se da su poremećaji jedenja “složeni i multifaktorski poremećaji, i još uvijek nepoznate etiologije”. Rani simptomi “obuhvataju patološku zaokupljenost hranom, tjelesnom težinom i oblikom tijela” objašnjava profesorica Puharić, a najčešće se javljaju u adolescenciji, “s vrhuncem incidencije između 12. i 19. godine života”, a moguće je simptome uočiti i ranije ili kasnije.

Profesorica Avdibegović također objašnjava da se “dob i spol” navode kao faktori rizika. Naučna istraživanja upućuju “na ulogu estrogena i gena estrogenskih receptora u razvoju poremećaja jedenja”, potom na “ulogu genetskih faktora”.

“Porodična anamneza poremećaja jedenja i afektivnih poremećaja povećava rizik od razvoja poremećaja jedenja. Pretpostavlja se da postoji epigenetski doprinos razvoju poremećaja jedenja s obzirom na interakciju između genetskih faktora rizika i okolišnih stresora”.

Pored ovih faktora, i drugi biološki faktori poput neke dugotrajne tjelesne bolesti kao što su dijabetes melitus tip 1, celijakija, potom “neravnoteža neurotransmitera, posebno serotonina”, “disregulacija hormona povezanih sa apetitom”, mogu utjecati na razvoj ovih poremećaja, objašnjava nam profesorica Avdibegović.

Poremećaji u prehrani blisko su povezani sa mentalnim zdravljem, konkretnije - mogu biti uzrokovani nekim postojećim mentalnim poremećajem.

“Traumatska iskustva ili nepovoljni životni događaji mogu djelovati kao okidači za razvoj poremećaja jedenja. To može uključivati iskustva poput zlostavljanja u djetinjstvu, nesigurna privrženost, maltretiranja, socijalne isključenosti, seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Istraživanja su pokazala da je najveći broj pacijenata sa poremećajem jedenja doživjelo ili težak životni događaj ili period izraženih poteškoća tokom godine prije početka bolesti”.


Grafika: Faktori rizika za razvijanje poremećaja u jedenju, Izvor: Lumen Learning

S druge strane, poremećaji jedenja mogu posljedično dovesti do mentalnih poremećaja, navodi nutricionistkinja Karijašević.

“Određeni nutrijenti (omega-3, željezo, B vitamini, magnezij) direktno utiču na raspoloženje, fokus, otpornost na stres i kvalitet sna. Neadekvatna ishrana može povećati rizik od anksioznosti, razdražljivosti i depresivnih simptoma kod tinejdžera”.

Kao dodatne faktore rizika profesorica Avdibegović navodi i neke osobine ličnosti poput perfekcionizma, nezadovoljstva tijelom, negativnu emocionalnost. I ona i profesorica Puharić naglašavaju da poremećajima doprinosi nisko samopoštovanje.

Nutricionistkinja Karijašević poručuje roditeljima da obrate pažnju na neke od sljedećim simptoma poremećaja jedenja:

1.naglo mijenjanje odnosa djece prema hrani (preskače obroke, skriva hranu, izbjegava jesti pred drugima),

2.razvijanje opsesije kalorijama, vagom, izgledom,

3.nagle promjene težine ili raspoloženja,

4.promjene u ponašanju djeteta - postaje povučeno, razdražljivo ili anksiozno oko hrane.

Navike se stiču od djetinjstva: važno je početi na vrijeme sa zdravom ishranom

Poremećaji jedenja su složeni, te stoga nije dovoljno “samo razvijanje zdravih navika u ishrani od ranog djetinjstva”, ali ovo “može igrati određenu ulogu u sprečavanju poremećaja jedenja”, kaže profesorica Avdibegović.

“Tokom odrastanja važno je usvojiti uravnotežene i opuštene stavove prema hrani i jedenju kako bi se smanjio rizik od kasnijeg razvoja krutih ili poremećenih obrazaca jedenja. Hrana i jedenje ne bi trebali za dijete biti izvor pritiska, ograničenja, moraliziranja niti biti korišteni kao nagrada ili kazna”.

Porodično okruženje ima važnu ulogu u zaštiti djece od poremećaja jedenja.

“Djeca uče iz onog što vide. Neka istraživanja su pokazala da je osjećaj zadovoljstva porodičnim životom u dobi od 10 do 12 godina povezan sa smanjenjem poremećaja jedenja u ranoj adolescenciji”.

U prevenciji poremećaja jedenja, zaključuje profesorica Avdibegović, “ključna je kombinacija uravnotežene ishrane, emocionalne podrške, prihvaćanja tijela, sigurnih odnosa i svjesnosti o društvenim pritiscima”.

Nutricionistkinja Karijašević smatra da nikada nije rano započeti sa uspostavljanjem zdravih prehrambenih navika.

“Zapravo, ovaj proces počinje i prije rođenja, izborima koje majka pravi u trudnoći. Nastavlja se kroz dojenje, kroz način na koji se uvodi dohrana, kroz atmosferu za stolom, kroz poruke koje dijete dobija o hrani i tijelu”.

Karijašević naglašava da djeca uče gledajući, osjećajući i razgovarajući. Djeca od roditelja uče ritam i način ishrane, oni im prenose svoje osjećaje prema onome šta hrana za njih znači i kroz razgovor ih uče zašto su određene namirnice dobre, a neke druge nisu. Zajednička kupovina i razgovor o hrani koja se kupuje mogu pomoći u razvijanju zdravog odnosa prema ishrani.

Holistički pristup liječenju

Liječenje osoba oboljelih od poremećaja jedenja je složen proces koji zahtijeva multidisciplinarni pristup.

Profesorica Puharić kaže da “optimalni terapijski tim uključuje psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta, nutricionista/dijetetičara te ljekara drugih specijalnosti”.

Nažalost, “iako je ovakav pristup jasno definiran u stručnoj literaturi, u praksi njegova primjena često zavisi od dostupnosti resursa, organizacije zdravstvenog sistema i stepena specijalizacije zdravstvenih ustanova. U mnogim sredinama liječenje je fragmentirano i usmjereno prvenstveno na somatske simptome, dok su psihološki i socijalni aspekti nedovoljno integrirani.  Ishodi liječenja značajno su povoljniji kada se primjenjuje koordiniran, dugoročan i individualiziran multidisciplinarni pristup”.

Proces liječenja i ponovne uspostave zdravih navika je “zahtjevan proces, ali ne i nemoguć” kaže nutricionistkinja Karijašević.

“Kod djece i tinejdžera koji već imaju poteškoće u odnosu prema hrani, stručno vođenje je ključno. Roditelji su emocionalno duboko uključeni i to je potpuno prirodno. Ali upravo zbog te uključenosti često ne mogu jasno sagledati problem, niti znaju kako reagovati bez da ga nenamjerno pogoršaju”.
Nutrcionisti ovdje imaju važnu ulogu, bilo da je riječ kod djece koja već imaju razvijen poremećaj, bilo preventivno.

“U tom smislu, nutricionista nije ‘posljednja stanica’, nego saveznik u očuvanju zdravlja”, kaže Karijašević.

Poremećaji jedenja, saglasne su naše sagovornice, nisu prolazna ni bezopasna pojava u životu djece i tinejdžera. Anoreksija, bulimija, prejedanje narušavaju kvalitet života djece i tinejdžera i ostavljaju trajne posljedice na njihovo psihičko i fizičko zdravlje. Stoga ih je najbolje prevenirati ili, kada se već pojave, adekvatno liječiti.