Socijalni rad je profesija koja je postojala i prije nego je tako imenovana. Pri upisu na fakultet potrebno je razmotriti sve prednosti i mane jedne profesije, a onima koji posjeduju veliku dozu empatije, razumijevanje i želju za pomaganjem, socijalni rad pruža priliku da dobiju potpuno novu dimenziju života.
Kada je riječ o samom nastanku profesije, potrebno je vratiti se u period između 19. i 20. vijeka. Aktivnosti koje su se dešavale u tom periodu, označene su kao napori ljudi da djeluju za dobrobit onih koji su u stanju socijalne potrebe. Kroz 20. vijek, u svim europskim zemljama i Sjevernoj Americi, dominirale su žene u profesiji socijalnog rada, a najpoznatija i ujedno zaslužna za postojanje socijalnog rada jeste Mary Ellen Richmond, koja je 1909. godine uspostavila prvu mrežu socijalnih radnika, sa detaljnim uputstvima za obavljanje poslova. Počeci ovih aktivnosti vezuju se za njeno postavljanje na mjesto direktorice humanitarne organizacije (Charity Organization Society) u New Yorku.
Koraci koji vode ka postajanju socijalnim radnikom
Prvi korak jeste shvatiti da je socijalni rad koherentna cjelina prožeta elementima prava, kriminalistike, psihologije i sociologije. Od izuzetnog je značaja poznavati sve te oblasti, kako bi se adekvatno i uspješno djelovalo u samom društvu i doprinosilo njegovim pozitivnim promjenama. Dakle, socijalni rad se ne fokusira isključivo na jednu nauku, već obuhvata više njih, što znači da se može primjenjivati u svim područjima ljudskog života. To daje potpuno novu dimenziju percepciji života i realnosti, ali i značajno doprinosi ličnom razvoju, kako u psihološkom, tako i obrazovnom pogledu. Kroz socijalni rad, osim što osoba bolje upoznaje sebe, upoznaje i društvo u kojem živi, te nauči razlikovati “zdravo” od “bolesnog” društva, ali i kako ga izliječiti. Da, postoje tzv. bolesti društva, a socijalni radnici su njegovi ljekari. Socijalni rad je najviše usredotočen na marginalizovane skupine društva, te je neophodno imati dovoljno razumijevanja za njihove dosadašnje odluke i specifične potrebe.
Drugi korak jeste spremnost na prilagođavanje u svim situacijama, hrabrost za suočavanje sa raznim problemima i volja da se stane u kraj istim, a povrh svega, socijalni radnici moraju biti spremni da se nose sa neuspjelim slučajevima, o čemu se rijetko govori. Ipak, socijalni radnik nije glavni krivac za neuspjeh u određenom slučaju.
Treći korak jeste da se ne dozvoli da stereotipi i predrasude o socijalnim radnicima utječu na odluku da se postane jedan od njih, jer upravo socijalni radnici vode bitku protiv navedenog. Socijalni radnik uvijek čini ono što smatra najispravnijim. Njegove odluke često budu produkt konsultacije sa drugim stručnim licima, ali nažalost uvijek je socijalni radnik taj koji trpi kritike društva zbog neuspješnog slučaja. Odatle i proizlaze predrasude o ovoj profesiji i njenim stručnjacima. Ipak, važno je imati na umu da se pomoći može samo onima koji žele da im se pomogne.
Socijalni rad: Da ili ne?
U konkluziji, sve češće primjećujemo da je potreba za uslugama socijalnog rada u stalnom porastu, a sve to zbog društva koje je nedovoljno osviješteno o značaju i ulozi socijalnih radnika. Stoga, osim liječenja društva, prijeko je potrebno promovisati značaj profesije, jer je to prvi korak prevencije daljnjeg nastajanja problema. Socijalni rad je životni poziv, postaje stil života profesionalca i može ga uspješno obavljati samo onaj ko na taj poziv odgovara s ljubavlju, bez obzira na poteškoće s kojima se svakodnevno susreće. Kao pojedinac, itekako možete djelovati na masu, samo ukoliko to istinski želite i potkrijepite te želje čvrstim znanjem, čije temelje svakako možete postaviti kroz studij socijalnog rada.
