Inicijativa za uvođenje igara na sreću u sistem PDV-a i usmjeravanje tih sredstava za liječenje onkoloških pacijenata, koju su nedavno predstavili zastupnici Naše stranke, u javnosti je dočekana manje kao politički program, a više kao nužna fiskalna korekcija decenijske anomalije. Za mene kao autora ali i portal poput Plenuma, fokus nije na stranačkoj pripadnosti predlagača, već na suštini prijedloga: može li se i smije li se dalje tolerisati status porezne oaze za industriju koja počiva na eksploataciji socijalnog očaja?

Ovaj zakonski prijedlog služi kao lakmus papir za bh. društvo. S jedne strane imamo sistemski urušen zdravstveni sektor gdje je pravo na život postalo predmetom humanitarnih akcija, dok s druge strane stoji izuzetno profitabilna industrija koja koristi sve raspoložive resurse moći kako bi zadržala svoje privilegije. Reakcija kladioničarskog lobija, koja je uslijedila momentalno, ne nudi argumente o javnom dobru, već se služi retorikom ucjene i zaštite privatne akumulacije kapitala pod krinkom „tehničke nemogućnosti“.

Mit o "tehničkoj nemogućnosti"

Glavni stub odbrane kladioničarskog lobija, najoštrije artikulisan kroz istup direktora Premier kladionice, Kreše Vukoje, počiva na tezi o navodnoj tehničkoj neizvodljivosti uvođenja PDV-a na igre na sreću. Tvrdnja da su „PDV i igre na sreću dva suprotna pojma“ i da u ovoj djelatnosti ne postoji „dodana vrijednost“ koju bi država mogla oporezovati , predstavlja klasičan primjer namjerne ekonomske mistifikacije čiji je cilj očuvanje statusa quo u kojem je kocka jedina lukrativna djelatnost oslobođena opšteg poreza na potrošnju.

U srcu ovog spina nalazi se selektivno i prigodno citiranje Direktive Vijeća 2006/112/EZ. Lobi se grčevito drži člana 135. stav (1) tačka (i), koji propisuje da su države članice EU obavezne izuzeti od PDV-a „klađenje, lutriju i ostale vrste kockanja“. Međutim, ono što lobi svjesno prešućuje jeste nastavak te iste odredbe koji jasno nalaže da se to izuzeće provodi „ovisno o uvjetima i ograničenjima koje propisuju same države članice“. Direktiva, dakle, ne nudi „vječni imunitet“ kladionicama, već ostavlja suverenitet državi da uredi okvir u kojem to izuzeće (ne)vrijedi.

Nadalje, argument o nepostojanju „dodane vrijednosti“ je ekonomski neodrživ. U industriji igara na sreću, dodana vrijednost je upravo razlika između ukupnih uplaćenih uloga i isplaćenih dobitaka (tzv. Gross Gaming Revenue - GGR). To je iznos koji predstavlja cijenu usluge koju priređivač naplaćuje igraču za „zabavu“. Tvrditi da taj ogroman finansijski tok od preko 2,5 milijardi KM godišnjeg prometa u BiH ne posjeduje oporezivu supstancu nije tehnička konstatacija, već drzak pokušaj očuvanja monopola nad profitom koji se generiše na socijalnoj bijedi.

Dodatni dokaz da je „tehnička nemogućnost“ samo retorička dimna zavjesa nudi član 401. iste te Direktive, koji eksplicitno navodi da se ovom Direktivom „ne sprečava država članica da zadrži ili da uvede poreze na klađenje i kockanje“. Ovim se potvrđuje da EU ne samo da dopušta, već predviđa mogućnost dodatnog oporezivanja kocke shodno potrebama javnog interesa.

Ako bosanskohercegovački fiskalni sistem može hirurški precizno oporezovati svaki gram hljeba, miligram lijeka ili dječiju pelenu, tvrdnja da ne može oporezovati listić kladionice jer je on „tehnički specifičan“ predstavlja uvredu za inteligenciju građana. Iz perspektive materijalističke kritike, ovo nije pitanje „Nobelove nagrade iz ekonomije“, kako to ironično sugerišu lobisti, već elementarne političke volje da se kapital koji je nadrastao institucije konačno podvrgne društvenoj odgovornosti.

Ad hominem kao zadnja linija odbrane

Kada ponestane prostora za manipulaciju pravnim normama, korporativni lobi poseže za svojim najstarijim i najprizemnijim alatom: ličnom diskreditacijom. Reakcija kompanije Mozzart, u kojoj se zastupnica Mia Karamehić-Abazović etiketira kao „rijaliti poslanica koja želi malo slave“ i koja se „ne razumije u ekonomiju“, predstavlja školski primjer korporativnog siledžijstva. Ovaj diskurs nije samo neprofesionalan; on je duboko indikativan za stanje u kojem se nalazi lobistička svijest u BiH – ona koja smatra da posjeduje tapiju na istinu i ekonomska kretanja.

Korištenje termina „rijaliti poslanica“ nije slučajan izbor riječi već proračunat pokušaj delegitimizacije žene u politici kroz prizmu trivijalizacije. Umjesto da odgovore na pitanje zašto je njihov profit imun na porez koji plaćaju svi drugi građani, Mozzart pokušava prebaciti fokus na ličnost predlagačice, sugerišući da su njeni motivi estradni, a ne društveni. Ova vrsta mizogine retorike služi kao dimna zavjesa – ako protivnika proglasite neozbiljnim ili željnim slave, nadate se da javnost neće primijetiti da zapravo izbjegavate odgovor na suštinsko pitanje o milijardama maraka prometa.

Nadalje, patronizirajući stav o „nepoznavanju ekonomije“ je klasična mantra kojom kapital pokušava ušutkati svaku kritiku. Prema logici kladioničarskog lobija, „poznavanje ekonomije“ posjeduju samo oni koji bespogovorno štite njihove privilegije. Svaki pokušaj uvođenja fiskalne pravičnosti se, u tom uskom vidokrugu, proglašava „populističkim eksperimentom“. No, istina je upravo suprotna: populizam nije zahtjev da se oporezuje luksuz i porok radi liječenja bolesnih; populizam je onaj agresivni PR koji pokušava uvjeriti radničku klasu da je oporezivanje kladionica zapravo napad na „običnog čovjeka“ i njegove navike.

Ovakvi ad hominem napadi su priznanje kapitulacije na polju argumenata. Kada korporacija vrijedna milione osjeti potrebu da se na ovaj način obračunava sa jednom zastupnicom, ona ne pokazuje snagu, već strah od gubitka statusa „države u državi“.

Strah kao valuta i mit o crnom tržištu

Treća, i vjerovatno najperfidnija linija odbrane kladioničarskog lobija, jeste sistemska proizvodnja straha. Kada padnu pravne maske i kada se iscrpe lične uvrede, na scenu stupa retorika katastrofe. Glavni narativ koji nam se servira, posebno kroz dramatična saopštenja o „propasti legalnog priređivanja“, jeste prijetnja o masovnom odlasku igrača na crno tržište i gašenju hiljada radnih mjesta. To je klasična metodologija ucjene u kojoj se industrija poroka pokušava predstaviti kao jedini bedem između ekonomske stabilnosti i totalnog haosa.

Prijetnja „crnim tržištem“ je intelektualno nepošten argument koji služi za zamagljivanje odgovornosti. Prema logici lobista, država ne bi trebala oporezovati njihove milijarde jer bi to „naljutilo“ kapital koji bi se onda preselio u ilegalne zone. Iz perspektive materijalističke kritike, ovo je priznanje kapitulacije države; ako regulatorni organi nisu sposobni da kontrolišu ilegalne tokove novca i online klađenje, rješenje nije u održavanju poreskih olakšica za povlaštene, već u jačanju instrumenata kontrole. Tvrditi da kladionice trebaju biti oslobođene poreza kako bi ostale „legalne“ isto je što i tvrditi da krupni kapital ne treba plaćati doprinose kako ne bi prešao u sivu zonu. Država koja dozvoljava da joj uslove diktira strah od ilegalnog tržišta prestaje biti suverena i postaje servisni centar privatnih interesa.

Posebno je degutantno posezanje za sudbinama radnika u kladionicama kao štitom za očuvanje profitnih stopa vlasnika. Kada Mozzart ili Premier prijete „otkazima“, oni ne pokazuju brigu za svoje uposlenike, već ih koriste kao taoce. Paradoksalno je da o pravima radnika govore oni koji su izgradili poslovne imperije na djelatnosti koja po svojoj prirodi isisava kupovnu moć upravo iz najsiromašnijih slojeva radničke klase. Socijalna cijena kocke – od razorenih porodica do patološke ovisnosti – daleko nadmašuje broj radnih mjesta koje ova industrija generiše.

Ova strategija korištenja „straha" kao valute ima za cilj paralizirati svaku diskusiju o redistribuciji bogatstva. Lobisti nas pokušavaju uvjeriti da je BiH toliko ovisna o njihovim uplatama da bi bilo kakav pokušaj uvođenja pravičnog poreza značio ekonomski suicid. Međutim, istina je da je ekonomski suicid zapravo održavanje sistema u kojem kladionice prave milionske profite dok onkološki pacijenti čekaju na lijekove. „Crno tržište“ o kojem trebamo brinuti nije ono na internetu, već ovo koje se odvija pred našim očima – tržište u kojem je ljudski život postao jeftiniji od neoporezovanog listića.

Kraj ere nedodirljivih

Otpor kladioničarskog lobija uvođenju u sistem PDV-a nije samo borba za procente; to je grčevita odbrana paradigme u kojoj je krupni kapital iznad zakona, a ljudska nesreća tretirana kao neiscrpan resurs za privatnu akumulaciju. Bez obzira na to ko je predlagač zakona, suštinsko pitanje ostaje: hoće li država nastaviti finansirati sopstvenu nemoć kroz porezne olakšice industriji kocke, ili će konačno redefinisati svoj društveni ugovor?

Apsurd u kojem su hljeb, lijekovi i udžbenici oporezovani, dok su milijarde maraka prometa od klađenja „zaštićene“ selektivnim tumačenjem evropskih direktiva, više nije održiv. To nije „ekonomska struka“, kako nas pokušavaju uvjeriti direktori i lobisti; to je fiskalni cinizam. Inzistiranje na tome da je oporezivanje kocke „populizam“, dok onkološki pacijenti čekaju na kemoterapiju koju država ne može platiti, predstavlja vrhunac moralnog sljepila.

Lobi koji godinama profitira na ovisnosti i siromaštvu nema nikakvo moralno, pa ni intelektualno pravo da drži lekcije o „ekonomskom patriotizmu“. Njihov patriotizam završava tamo gdje počinje obaveza prema budžetu iz kojeg se liječe građani koje su sami doveli do ruba egzistencije. Vrijeme je da se prepozna da „specifičnost djelatnosti“ ne može biti vječni alibi za društvenu neodgovornost.

Na potezu je parlamentarna većina. Ona mora odlučiti da li će pokleknuti pred agresivnim PR-om i prijetnjama o „crnim tržištima“, ili će pokazati da su institucije jače od onih koji bi da ih kupe ili ućutkaju. Kraj ere nedodirljivih na bh. tržištu igara na sreću nije samo ekonomska nužnost; to je jedini preostali put ka elementarnom dostojanstvu države koja tvrdi da brine o svojim najranjivijim članovima.