Nepotizam u Bosni i Hercegovini funkcionira po principu nevidljivog zida. Kada se natječete za posao, vi ne igrate fer utakmicu. Dok vi prilažete certifikate, preporuke profesora i dokaze o volontiranju, s druge strane stola često sjedi povjerenstvo koje već ima spremljeno ime kandidata. Najgora nuspojava ovog fenomena nije samo ekonomska nesigurnost; najgora je psihološka destrukcija mladog čovjeka. Kada vas sustav sustavno odbija jer nemate "špagu", u vama se počinje rađati takozvani sindrom uljeza. Počinjete preispitivati vlastitu vrijednost, pitajući se jeste li uopće dovoljno dobri, zaboravljajući da je utakmica bila namještena prije nego što je sudac uopće označio početak.

Cijela ova situacija stvara opasan začarani krug koji izravno utječe na lični razvoj. Kada mladi ljudi oko sebe stalno gledaju kako se napreduje isključivo preko porodičnih ili stranačkih veza, motivacija za rad na sebi naglo opada. Zašto provoditi neprospavane noći učeći, zašto upisivati dodatne edukacije i usavršavati jezike ako će na kraju presuditi nečije prezime? Taj osjećaj da trud nema nikakvu vrijednost polako stvara apatiju i depresiju među mladima. Umjesto da energiju troše na inovacije, kreativnost i pokretanje vlastitih biznisa, oni su prisiljeni trošiti je na potragu za "bilo kakvom vezom" ili na pakiranje kofera za odlazak.

Ovaj problem, naravno, duboko proždire i sferu biznisa te cjelokupnu ekonomiju. Kada na ključne pozicije unutar firmi, institucija ili obrazovnih ustanova postavljate ljude na osnovu rodbinskih veza, a ne kompetencija, dobivate društvo nesposobnih vođa. Dobivate sustav koji stagnira jer ga vode ljudi koji nikada nisu morali zaraditi svoju stolicu, koji nemaju viziju i koji se boje sposobnijih od sebe. Sustav utemeljen na podobnosti prirodno guši svaku vrstu progresa.

Najtužnije od svega je što je nepotizam u našem mentalitetu postao toliko normaliziran da se na poštenje i igru po pravilima danas gleda kao na naivnost. Kada netko dobije posao "preko veze", okolina to rijetko osuđuje; umjesto toga, društvo to često komentira s dozom odobravanja i rečenicama poput: "Snašao se, ima ko mu pomoći" ili "Pametan, iskoristio priliku". Ta kolektivna normalizacija je naš najveći poraz. Ona izravno poručuje svima onima koji se oslanjaju isključivo na svoj rad i znanje da su zapravo budale. Nepotizam je tako od pojedinačnog grijeha postao društveno prihvatljiv obrazac ponašanja koji je obezvrijedio samu srž obrazovanja i poštenog rada.

Na kraju, borba protiv nepotizma nije samo pravno ili političko pitanje – to je borba za dostojanstvo. Dokle god porodično stablo bude važnije od znanja, gledat ćemo kako naši najbolji stručnjaci grade tuđe sustave u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj. Pravo na rad na osnovu vlastitih zasluga i sposobnosti ne bi smio biti luksuz, nego temelj na kojem počiva jedno društvo. Jer, zemlja koja prodaje budućnost svoje djece radi sitnih interesa svojih moćnika, na kraju ostaje zemlja bez budućnosti.