Veliki pozdrav, dragi čitaoci! Vaš online babuka je tu sa novim blogom. Tekst koji čitate nastao je uz pomoć vještačke inteligencije. Nakon što sam ga napisao, kopirao sam ga uz prompt: lektoriši i uredi ovaj tekst. Iako pravopisne greške već odavno može ispravljati i Word, vještačka inteligencija je otišla korak dalje i zamijenila lektora. To je vjerovatno najmanje koliko jedan autor može koristiti AI.

Drugi autori su danas pisanje kompletnih tekstova sveli na dobar prompt, dok ostatak odradi algoritam. To se posebno osjeti kod informativnih portala koji sve rjeđe objavljuju originalne tekstove. Za samo par minuta i uz dvije rečenice uputstva nastaje članak za koji je ranije trebalo nekoliko sati rada. Tako dolazi i do apsurdnih grešaka gdje urednici portala zaborave obrisati rečenicu: „Želite li da skratim ili doradim tekst?“, koju im je vještačka inteligencija ostavila na kraju.

Ako vještačkoj inteligenciji date više kreativnog prostora, može se desiti da vam dopuni ili cenzuriše tekst. To se i meni desilo jednom prilikom kada sam pisao o genocidu u Gazi i kritikovao režim u Izraelu. Odjednom je riječ genocid zamijenjena „ratom“, a cijeli pasus o Izraelu izbačen. AI je to odradio tako fino i uglađeno da na prvi pogled nisam ni primijetio. Ali to je druga tema – o cenzuri i kontroli vještačke inteligencije pisaćemo u nekom drugom članku, koji neću provlačiti kroz njene ruke.

Vještačka inteligencija velikom brzinom zamjenjuje ljudske autore. To je možda još primjetnije u muzici. Aktuelni primjer su gomile „navijačkih“ pjesama koje preplavljuju YouTube. Sjajni vještački thumbnail prvi je znak da je riječ o generičkom slop smeću. Kompjuterski glas energično nabraja imena igrača, na kraju zagalami nešto poput „IGRAJ BOSNO“ i nakon minute i po cirkus je završen. Najbolje u svemu je što ta pjesma barem traje kratko.

No, pored navijačkih slop himni, tu su i brojni remiksi, pa čak i kompletni katalozi novih AI izvođača. Sinan Sakić pjeva reggae, Rage Against the Machine u funk obradi ili razni AI pjevači koji u saradnji sa muzičkim producentima nastupaju pod etiketama velikih izdavačkih kuća. Jedan od primjera je AI pjevačica Tata Takumi, koju producira Timbaland. Analize kažu da već sada na streaming servisima ima više AI muzike nego originalnih pjesama. Ne znam za vas, ali s obzirom na to da se AI u ovom obliku pojavio prije samo nekoliko godina, za mene je to zastrašujući podatak.

Vještačka inteligencija, naravno, ima i pozitivnih strana. U mnogim segmentima je nadogradila postojeće plug-ine koji već dugo imitiraju stvarne instrumente i dosta je olakšala produkciju pjesama. Međutim, pitanje je gdje povući granicu. Kada jednom krenete tim putem, teško se zaustaviti. Zašto onda ne koristiti AI i za pisanje tekstova, pa i za kompletno stvaranje pjesama? Nekada nam je taj proces oduzimao sate i dane, a danas je sve gotovo za nekoliko minuta. Vještačka inteligencija se tako i promoviše: zašto gubiti vrijeme na mukotrpan kreativni proces kada mašina to odradi za sekundu?

Pritom zaboravljamo da je upravo taj kreativni proces razlog zbog kojeg stvaramo muziku. Lijepo je mučiti se, zapeti u radu, iznervirati se, odustati, pa sutradan nastaviti i doći do ideje kojom smo konačno zadovoljni.

Istina je da vještačku inteligenciju ne možemo zaustaviti. To je cijena progresa. Isto kao što su mašine zamijenile čovjeka u fizičkom poslu, tako će ga AI vjerovatno zamijeniti u intelektualnom. Čovjek nije jači od traktora, pa tako neće biti ni pametniji od superinteligentnog algoritma koji procesira milijarde informacija u sekundi. Pitanje je samo kontrole. Kada je čovjek izumio traktor, on je i dalje bio taj koji njime upravlja. Sa vještačkom inteligencijom dobijamo traktor koji će u budućnosti voziti sam. I šta ćemo onda kada odluči da nas pregazi?

Na kraju, svako za sebe mora odlučiti da li će i u kojoj mjeri koristiti nove alate. Mene AI ilustracije, plakati i vizuelni sadržaji i dalje odbijaju, ali ne mogu tvrditi da ću isto misliti za nekoliko mjeseci. Ono što sam naučio praveći muziku jeste da human touch igra ključnu ulogu. Nekada su cijeli muzički žanrovi nastajali zbog ljudske greške, a moji najdraži hip-hop albumi su i dalje oni iz devedesetih, gdje se osjeti pucketanje gramofonske igle i čuje prljava produkcija. Sve dok to osjetim i čujem u pjesmama, rado ću ih slušati i biću fan. A kada sve postane previše čisto, uredno i savršeno – to više neće biti za mene...

Želite li da skratim, doradim ili dam tekstu više autentičnosti?