Hazim Akmadžić rođen je u Cazinu sedmog aprila 1954. godine, a umro je u Sarajevu devetnaestog oktobra 2018. godine.¹ Njegov opus historijskih romana o osmanskoj Bosni postigao je za autorovog života rijetku čitanost, ulazio u školsku lektiru i bio prevođen na francuski, njemački, engleski i turski jezik, dok je književna kritika prema njegovom djelu zadržala upadljivu suzdržanost.² Taj raskorak između široke čitalačke recepcije i institucionalne šutnje predstavlja središnju pojavu kojom se bavi ovaj serijal, jer ona otvara pitanje o mehanizmima vrednovanja unutar bošnjačke književnosti posljednjih decenija.

Porijeklo i prva knjiga

U rodnom Cazinu Akmadžić se pamtio kroz lozu, kao unuk Akmadžića poznatog pod nadimkom Kreje, a zavičajni zapisi bilježe da je nakon odlaska rijetko dolazio u Krajinu.³ Profesionalni i književni život vezao je za Sarajevo, gdje je ostao do smrti i gdje je razvio cjelokupan romaneskni opus. Prvu knjigu, zbirku poezije pod naslovom Grijeh pjesme, objavio je 1973. godine, u osamnaestoj godini života, čime je rano ušao u književni prostor s prepoznatljivo tamnim tonom.⁴ Književni kritičar Goran Samardžić kasnije je tu ranu liriku opisao kao poeziju izrazite darovitosti čije crnilo u tadašnjem socijalističkom kulturnom okviru, sklonom optimizmu i kolektivističkoj poletnosti, teško nalazi naklonost.⁵

Obrazac marginalizacije

Samardžićeva analiza Akmadžićeve pozicije pruža ključ za razumijevanje cijele karijere, jer pisca smješta u generacijski međuprostor između starijeg i mlađeg kruga bošnjačkih autora, pri čemu su ga obje generacije sistematski zaobilazile, a ni sam autor nije težio pripadnosti dominantnim književnim grupacijama.⁶ Ta pozicija izvan koterija koje su međusobno raspoređivale pažnju i priznanja oblikovala je trajni obrazac kroz koji se njegovo djelo prima sve do danas. Romaneskni vrhunac postigao je 2002. godine objavljivanjem romana Mimar, za koji ga je Poslovna zajednica izdavača i knjižara Bosne i Hercegovine proglasila najboljim autorom te godine.⁷ Uprkos toj nagradi i velikom odjeku kod publike, recepcija u stručnoj kritici ostala je oskudna, što pisac Almir Zalihić sažima konstatacijom da su Akmadžićevi romani izazvali pažnju čitalaca i šutnju kritičara.⁸

Pisac vlastitog stava

Akmadžićev odnos prema vlastitoj poziciji ostao je dosljedno otklonjen od žaljenja, što se najjasnije ogleda u naslovu njegovog intervjua za časopis Behar iz 2012. godine, u kojem odbacuje kulturni obrazac obraćanja iz pozicije žrtve.⁹ Takav stav kod pisca koji je i sam trpio posljedice književne marginalizacije pokazuje unutrašnju dosljednost njegovog karaktera i poetike. Tematski okvir njegovog djela vezan je za osmanski period bosanske historije i za ličnosti poput Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega i Mehmed-paše Sokolovića, prema kojima je razvio afirmativan odnos koji se razlikovao od preovlađujućih tendencija u kulturnoj javnosti.¹⁰ Sljedeći nastavak ovog serijala posvećen je romanu Mimar i postupku kojim je Akmadžić književnim sredstvima obnovio srušeni mostarski most.

Izvori i fusnote:

¹ Bosanskohercegovačka Wikipedija, natuknica „Hazim Akmadžić".
² Radio Sarajevo, „Poznati i slavni iz BiH i regiona koji su nas napustili u 2018. godini", 2018.
³ profdrbeganovic.ba, memoarski zapis o znamenitim Cazinjanima.
⁴ Goran Samardžić, književni portret Hazima Akmadžića, Behar, br. 105–106, Zagreb, 2012.
⁵ Isto. ⁶ Isto.
⁷ Knjiga.ba, izdavački podaci o romanu Mimar (Connectum, 2012); podatak o nagradi prenosi i Radio Sarajevo, 2018.
⁸ Almir Zalihić, „Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda", Stav.ba.
⁹ Mirza Sinanović, intervju „Dosta je naše kuknjave s pozicije žrtve", Behar, br. 105–106, Zagreb, 2012.
¹⁰ Isto; usp. izjave autora prenesene na bosnjaci.net (2006) i u dnevnom listu San (2007).