Na osnovu dokumentacije i fotografija koje smo prikupili, te dopisa upućenog Općoj bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ u Sarajevu, otvara se niz pitanja o mogućem spregu između privatne ortopedske prakse i javne zdravstvene ustanove.

U središtu priče nalazi se specijalistički nalaz iz privatne ordinacije, na kojem se, pored medicinskih podataka, pojavljuje i upisan kontakt medicinske sestre zaposlene u javnoj bolnici, uz jasnu instrukciju da se pacijent direktno javi toj osobi. Paralelno s tim, fotografije iz hodnika bolnice pokazuju grupu pacijenata koji čekaju pregled, za koje naši izvori tvrde da su upravo upućeni ovim neformalnim putem.

U galeriju smo stavili samo jedan takav nalaz a u našoj arhivi imamo na desetine istih nalaza koji se tiču ove problematike.

Nalaz privatne ordinacije: telefon javne sestre kao „brzi prolaz“

Druga fotografija prikazuje specijalistički nalaz iz privatne ortopedske ordinacije. Radi se o uobičajenom medicinskom izvještaju: opis dijagnoze, terapijski prijedlog, prijedlog operativnog zahvata.

Ono što nalaz čini neuobičajenim jeste dio teksta u kojem doktor navodi da je potrebno uraditi određeni zahvat u javnoj ustanovi, uz napomenu da se pacijent „javi sestri Amiri i Azri“, te se navodi konkretan broj telefona. Po informacijama naših izvora, navedene sestre su zaposlene u Općoj bolnici „Abdulah Nakaš“. Time se otvara ključna sumnja: da privatni doktor pacijenta ne upućuje putem standardne medicinske uputnice, nego preko direktnih kontakata u javnoj ustanovi.

Takav način komunikacije – da privatni nalaz sadrži kontakt zaposlenika javne bolnice kao kanal za organiziranje daljnjeg liječenja – postavlja pitanje profesionalne etike, jednakog pristupa zdravstvenoj usluzi te mogućeg kršenja procedura o upućivanju i listama čekanja.

Treća fotografija je normalan specijalistički nalaz iz javne ustanove gdje nigdje ne piše direktan kontakt kome se javiti.


Hodnici bolnice: ko su pacijenti koji čekaju?

Prva fotografija nastala je u prostorijama Opće bolnice „Abdulah Nakaš“. Na njima se vide pacijenti koji sjede u hodniku i čekaju pregled. Iako njihovi identiteti nisu predmet priče, bitno je pitanje njihovog statusa u sistemu:

– u kojem dijelu bolnice se nalaze, – koji pregled čekaju, – jesu li uredno naručeni putem standardnog sistema, – ili su, kako tvrde naši izvori, došli nakon pregleda u privatnoj ordinaciji, koristeći kontakt sestri navedenih u nalazu.

U dopisu koji je redakcija uputila bolnici, jasno je zatraženo da se precizira lokacija, vrsta pregleda i procedura prijema ovih pacijenata. Uprava bolnice, međutim, nije dostavila odgovor u ostavljenom roku od sedam radnih dana.

Šutnja bolnice: neodgovor na konkretna pitanja, upit koji je upućen bolnici sadržavao je niz vrlo preciznih pitanja:

Da li je pravno i profesionalno prihvatljivo da nalaz iz privatne ordinacije sadrži broj telefona medicinske sestre zaposlene u javnoj ustanovi ?

Da li je u skladu s procedurama da se pacijenti iz privatne prakse direktno upućuju u javnu bolnicu putem pojedinačnih kontakata, umjesto standardne uputnice i sistema naručivanja?

Gdje se nalaze pacijenti sa fotografija, koju vrstu pregleda čekaju i kod kojeg doktora?

Koja je razlika između dvije fotografisane situacije?

te najvažnije: da li pacijenti koji dolaze iz privatne ordinacije zaobilaze liste čekanja i ulaze u operativni program javne bolnice po prioritetu koji nije zasnovan na medicinskim kriterijima, nego na privatnom angažmanu?


Uprkos ostavljenom roku i najavi da će odgovori, ili njihovo izostajanje, biti objavljeni u medijima, bolnica na ovaj dopis nije odgovorila. Šutnja institucije dodatno pojačava sumnje i otvara pitanje transparentnosti rada javnog zdravstvenog sistema.

Prva fotografija koja je ujedno i naslovna fotografija ovog teksta jeste ulaz u prostorije menadžmenta bolnice koje nisu namjenjene za liječenje bolesnika nego za upravljačke funkcije.

Mogući sukob interesa i sistem privilegiranih pacijenata Ako su navodi naših izvora tačni a jesu, pred nama je obrazac koji bi se mogao opisati kao „privatni pregledi – javne operacije – zaobilazak liste“.

Prema tim navodima, pacijent prvo odlazi u privatnu ortopedsku ordinaciju i tamo plaća pregled. Doktor u nalazu predlaže operativni zahvat u javnoj bolnici i upisuje kontakt medicinskih sestara koje rade u toj ustanovi. Pacijent se zatim direktno javlja sestri u bolnici, izbjegavajući uputnice porodičnog doktora, službeni sistem naručivanja i čekaonice pune ljudi koji su mjesecima na listi.

U završnici, isti doktor koji je radio privatni pregled navodno izvodi operaciju u javnoj bolnici, koristeći resurse sistema finansiranog javnim novcem. Time privatna praksa stiče reputacijski i finansijski benefit, dok javna bolnica postaje mjesto realizacije tih zahvata – ali ne nužno po prioritetu koji je jednak za sve pacijente.

Šta ova priča otvara kao šire pitanje ? Ovaj slučaj ne govori samo o jednoj ordinaciji i jednoj bolnici. On otvara šire pitanje: koliko je naš zdravstveni sistem zaštićen od neformalnih mreža, sukoba interesa i sprega između privatnog i javnog sektora?

Ako nalaz privatnog doktora koji je zaposlen u javnoj ustanovi postaje „karte za brzi ulazak“ u javnu bolnicu, dok drugi pacijenti mjesecima čekaju isti zahvat putem regularnih kanala, onda se gubi osnovni princip jednakog pristupa zdravstvenoj usluzi. U takvom sistemu, prednost neće imati najteži slučajevi, nego oni koji mogu platiti privatni pregled i doći „preko veze“.