Posljednji zvižduk 31. marta negdje u kasne sate. Kraj.

Par sati poslije sam u Titovoj, bunovan, snen, ne znam koji je dan ni godina. Po ko zna koji put pjevamo “Ljiljane”, “Pamtiću te ja” i mijenjam tekst misleći na Zizija i sve one koji su dali ili bili spremni dati živote da budemo ono što smo danas.
Slobodni, prkosni i ponosni.

Prvi zvižduk 12. juna. Isti taj broj pretvoren u godine nas podsjeća na naše posljednje učešće na smotri ovog tipa. Ponosni smo i puni sebe. “Ljiljane” i dalje čuješ u svakom kafiću, automobilu na semaforu na Otoci dok čekaš da “otvori” zeleno ga gradu, iz svake sobe na Malti čiji su prozori otvoreni da uđe malo svježeg zraka. U školama i vrtićima.

Euforija. Adrenalin.
U kancelariji, na poslu, u dvorištu.
U dnevnom boravku, kuhinji i balkonu.

A onda posljednji zvižduk, drugi put, 02. jula i onda kreće ono naše.

Ja bih to bolje.

Ja bih se malo manje bojao nego mali Esmir. Hrabrije u duele protiv vrhunskih svjetskih bekova.

Malo bih se manje bojao granata u opkoljenom Sarajevu nego Edin, pa bih dao i koji gol više za City, a u Wolfsburgu bih uzeo još jednu titulu prvaka Njemačke jer - šta će Bavarci.

Ne bih napravio “klizeći” kao Radeljić pa je dao u noge protivničkom igraču. A i drugačije bih izbio loptu nego Memić. Ma, bolje bih ja to.

A onda jutro.
Neprospavana noć, tužni i umorni na poslu uz kafu došaptavamo se šta bi moglo bolje.

“Taskovi” čekaju, kafe se ispijaju, dok posao koji treba biti obavljen ostaje netaknut.
Jer sigurni smo da bi to neko mogao bolje od nas.
I mi bi mogli bolje njihovo, nego oni.