Sjećate li se vremena kada gazda nije mogao kupiti novi automobil dok radnicima ne isplati platu i doprinose?
To nije bila socijalistička utopija - to je bio zakon koji je provodila institucija naziva Služba društvenog knjigovodstva (SDK).
A onda su je, pod krinkom "modernizacije", ubili. U analima poslijeratne BiH, niti jedan događaj nije bio tako tih, a tako razoran kao onaj koji se desio 31. decembra 2000. godine. Dok su se građani pripremali za proslavu Nove godine, država je, uz šampanjac i prešutni pristanak stranih kreditora, vlastitim rukama "izvadila osigurač" iz svog finansijskog sistema.
Gašenjem SDK, BiH je izvršila finansijsku lobotomiju.
Zašto je SDK morala umrijeti? Zato što je ona bila imunološki sistem naše ekonomije.
Vidjela je svaku marku, blokirala svaku sumnjivu isplatu i nije poznavala termin "bankarska tajna".
Njeno gašenje bilo je nužan preduslov za savršeni zločin koji je uslijedio. Uklanjanjem 'nadzornih kamera', stvoren je institucionalni mrak u kojem su nekadašnji industrijski titani mogli tiho iskrvariti, a nacionalna prirodna bogatstva nestati u privatnim džepovima - bez da se upali ijedan alarm. Sistem je morao "oslijepiti" da bi nova kasta mogla "progledati".
U ovom članku otkrivamo kako je ugašeno svjetlo i ko su stvarne žrtve eksperimenta u kojem je država zamijenila ulogu strogog čuvara trezora za ulogu slijepog prosjaka pred vratima stranih banaka.

Zaboravljeni zločin: Početak kraja ekonomske logike

U historiji ekonomske tranzicije na prostoru bivše Jugoslavije, niti jedan događaj ne nosi tako razorne, a istovremeno tako tiho provedene posljedice kao ukidanje Službe društvenog knjigovodstva (SDK). Dok političke bitke za granice, ustave i simbole dominiraju naslovnicama, u pozadini se odvija tiha revolucija koja temeljito redefiniše materijalnu bazu društva.
Transformacija Bosne i Hercegovine iz socijalističke republike u perifernu neoliberalnu ekonomiju zahtijeva više od puke izmjene zakona; ona podrazumijeva brisanje institucionalne memorije i demontažu kontrolnih mehanizama koji štite koncept "društvenog vlasništva". Polazimo od teze da ukidanje SDK predstavlja čin "institucionalne lobotomije".

SDK u ovom sistemu ne figurira tek kao bankarski servis; ona djeluje kao finansijski "panoptikon" - svevideće oko koje registruje, kontroliše i arhivira svaku transakciju pravnih lica u realnom vremenu. U ekonomskom poretku gdje je imovina definisana kao društvena, SDK služi kao jedini stvarni čuvar vrijednosti i garant da se višak rada (profit) ne prelijeva u privatne džepove, već reinvestira u društvenu reprodukciju. Upravo ta efikasnost postaje njena smrtna presuda. U novom poretku, koji teži brzoj i brutalnoj redistribuciji bogatstva iz javnog u privatni sektor, postojanje institucije koja "vidi sve" predstavlja sistemsku grešku koju je nužno ukloniti.

• Tehnološka superiornost: Istražujemo operativne kapacitete SDK i razbijamo uvriježene mitove o "socijalističkoj neefikasnosti", dokazujući da je sistem bio ispred svog vremena.
• Uloga stranog faktora: Međunarodne institucije, pod krinkom "modernizacije", nameću model finansijske deregulacije koji pogoduje isključivo stranom kapitalu i domaćim klijentelističkim mrežama.
• Politička ekonomija pljačke: Analiza katastrofalnih posljedica ovog čina - od kriminalne privatizacije do uspostave današnje "zarobljene države" i "države servisera".
• Institucionalna fragmentacija: Konačno, poredimo nekadašnji monolitni sistem kontrole sa današnjim agencijama (APIF, FIA) i pokazujemo kako fragmentacija nadležnosti stvara savršen ekosistem za korupciju i finansijski kriminal.

Mit o "komunističkom reliktu": Bili smo brži od SWIFT-a

Da bismo razumjeli razmjere gubitka nastalog gašenjem SDK, nužno je prvo detaljno analizirati šta je ta institucija zapravo bila, kako je nastala i na kojim principima je funkcionisala. Suprotno današnjim narativima koji sve institucije bivšeg sistema opisuju kao rigidne i zastarjele, SDK je predstavljala avangardni finansijski inženjering, sistem koji je u mnogim aspektima bio decenijama ispred zapadnih pandana.

Korijeni SDK sežu u period nakon Drugog svjetskog rata, kada je nova jugoslavenska država tražila model kontrole nad finansijskim tokovima. Prvobitno, funkcije platnog prometa i kontrole bile su centralizovane u Narodnoj banci FNRJ, koja je imala razgranatu mrežu filijala u svakom kotarskom mjestu. Već 1952. godine, Vlada donosi Uredbu o finansijskom poslovanju preko banke, uvodeći pojam "kontrole zakonitosti i ispravnosti plaćanja" - preteču onoga što će postati zaštitni znak SDK.

Ključni trenutak događa se 1959. godine donošenjem Zakona o društvenom knjigovodstvu. Ovim aktom SDK se konstituiše kao samostalna javna služba, izdvojena iz Narodne banke, sa mandatom da osigurava evidenciju i kontrolu korištenja društvenih sredstava. Do 1962. godine, cjelokupan platni promet u zemlji prenesen je na SDK. Ovo je bio revolucionaran potez: centralna banka se povukla na poziciju emisijske ustanove i kontrolora vanjskog platnog prometa, dok je SDK preuzela "krvotok" unutrašnje ekonomije.

Ustav SFRJ iz 1963. i kasnije izmjene zakona 1965. i 1977. godine, dodatno su cementirale poziciju SDK kao "samostalne organizacije od posebnog društvenog interesa". Ona je odgovarala direktno Skupštini SFRJ, a ne izvršnoj vlasti, što joj je davalo značajan stepen autonomije. Njen zadatak nije bio samo procesuiranje naloga, već i "društvena evidencija" - prikupljanje statističkih podataka koji su omogućavali precizno planiranje privrednog razvoja.

Tehnološka regresija: Od sistema T+0 do bankarskog "floata"

Analiza savremene finansijske infrastrukture u BiH otkriva paradoks: iako digitalna tehnologija omogućava trenutni prijenos informacija, stvarni tok novca često je sporiji nego prije tri decenije. Današnji platni promet, pod okriljem Centralne banke BiH, tehnički funkcioniše kroz dva kanala: RTGS (za iznose preko 10.000 KM) koji omogućava poravnanje u realnom vremenu, i žirokliring (za manje iznose) koji se procesuiraju u nekoliko dnevnih ciklusa. Infrastrukturno gledano, sistem dozvoljava T+0 (poravnanje isti dan).

Međutim, komercijalne banke, vođene logikom profita, često ne prenose tu brzinu na krajnjeg korisnika.

Kroz restriktivna "cut-off" vremena (krajnji rok za prijem naloga, često već oko 14:00 sati), banke naloge zaprimljene nakon tog termina procesuiraju tek naredni radni dan (T+1). Ovo kašnjenje, poznato kao "float", omogućava bankama da preko noći ili vikenda beskamatno raspolažu klijentskim novcem, koristeći ga za održavanje vlastite likvidnosti, dok privreda čeka.

Nasuprot tom modelu, Služba društvenog knjigovodstva (SDK) funkcionisala je kao monolitni sistem sa mandatom javnog servisa, a ne profitnog centra. Iako bez današnjeg interneta, SDK je operisala na striktnom principu T+0. Nalog predan u bilo kojoj filijali bivše države bio je procesuiran, a novac evidentiran na računu primaoca istog dana, pod uslovom da su sredstva postojala.

Ova efikasnost proizlazila je iz centralizacije: novac nije napuštao sistem SDK da bi prešao u drugu banku; samo je mijenjao poziciju unutar jedinstvenog knjigovodstvenog stanja. Britanski bankarski eksperti, suočeni sa tromošću vlastitih klirinških kuća, sedamdesetih godina dolazili su proučavati ovaj jugoslavenski model. Gašenjem SDK, privreda je izgubila taj mehanizam trenutne likvidnosti i gurnuta je u sistem gdje brzina obrtaja kapitala zavisi od poslovne politike strane banke, a ne od potreba domaćeg tržišta.

Svevideće oko: Zašto su se direktori plašili SDK?

Najvažnija funkcija SDK, ona koja ju je učinila "neprijateljem broj jedan" tranzicijskih elita, bila je preventivna kontrola. Za razliku od današnjeg sistema, gdje porezne uprave i inspekcije dolaze u kontrolu naknadno (često godinama nakon što je prekršaj napravljen i novac nestao), SDK je kontrolisala transakcije prije njihovog izvršenja.

• Zakonitost prije isplate: Svaki nalog za plaćanje prolazio je provjeru formalne i suštinske ispravnosti. Sistem je automatski prepoznavao prioritete. Najpoznatiji primjer je isplata plata: SDK ne bi procesuirala nalog za isplatu neto plata radnicima ukoliko on nije bio praćen simultanim nalogom za uplatu poreza i doprinosa državi. Time je fenomen "uvezivanja staža" i poreskih dugova bio sistemski onemogućen.
• Namjensko trošenje: Za investiciona sredstva i sredstva zajedničke potrošnje, SDK je tražila dokumentaciju koja pravda namjenu. Nije bilo moguće prebaciti novac sa računa investicija na račun reprezentacije bez validne osnove.
• Blagajnički maksimum i kontrola gotovine: Sva pravna lica bila su dužna da cjelokupan dnevni pazar polažu na žiro-račun kod SDK najkasnije narednog dana. Smjeli su zadržati samo minimalni iznos (blagajnički maksimum) za sitne troškove. Ovo je drastično suzbijalo sivu ekonomiju, jer je sav promet morao ući u legalne tokove odmah.
• Blokada i prisilna naplata: U slučaju dugovanja, SDK je imala ovlasti da automatski blokira sve račune dužnika i vrši prisilnu naplatu u korist povjerilaca po zakonskom redoslijedu. Nije bilo moguće, kao danas, da firma ima blokiran glavni račun, a da nesmetano posluje preko sporednih računa u drugim bankama ili entitetima.

Sistem multilateralnih kompenzacija, koji je SDK redovno organizovala, omogućavao je da se hiljade međusobnih dugovanja privrednih subjekata prebiju "na papiru", bez upotrebe svježeg novca. Ovo je bio moćan instrument za održavanje likvidnosti u uslovima monetarnih restrikcija.

Da bi se razumjelo zašto je jedan ovako efikasan sistem morao biti uništen, moramo izaći iz okvira konvencionalne ekonomske analize i poslužiti se teorijskim alatima kritičke političke ekonomije. Proces gašenja SDK savršeno se uklapa u koncepte "Kapitalizma katastrofe" Naomi Klein i "Akumulacije razvlaštenjem" Davida Harveyja.

Prema Naomi Klein, neoliberalni kapitalizam zahtijeva stanje šoka - veliku krizu, rat ili katastrofu - da bi proveo reforme koje su u normalnim okolnostima demokratski neprihvatljive. Rat u BiH (1992-1995) poslužio je kao ultimativni šok.
Fizičko razaranje, trauma stanovništva i raspad državnih struktura stvorili su "praznu ploču" na kojoj su strani arhitekti mogli crtati novi ekonomski poredak. U tom kontekstu, naslijeđe socijalizma, uključujući SDK, tretirano je ne kao temelj za nadogradnju, već kao ruševina koju treba ukloniti. Koncept "društvene svojine", koji je bio ustavno zaštićen i kojim su upravljali radnici, bio je glavna prepreka prodoru globalnog kapitala. SDK je bila institucionalni čuvar te svojine. Da bi se imovina mogla "razvlastiti" (oduzeti radnicima i društvu) i privatizovati, čuvar je morao biti uklonjen.

David Harvey objašnjava da kada kapitalizam ne može rasti kroz stvaranje nove vrijednosti, on raste kroz otimanje postojeće.
U BiH, to se manifestovalo kroz privatizaciju javnih dobara, komodifikaciju prirodnih resursa i finansijalizaciju ekonomije.
SDK je bila smetnja ovom procesu iz dva razloga:

• Transparentnost: Imala je historijske podatke o stvarnoj vrijednosti preduzeća ("minuli rad"), što je otežavalo njihovu prodaju u bescijenje.
• Kontrola: Mogla je blokirati sumnjive transakcije kojima se imovina preduzeća prebacivala na privatne račune (tzv. asset stripping).

Gašenje SDK je, stoga, bilo preduslov za "prvobitnu akumulaciju kapitala" nove bosanskohercegovačke elite. To nije bila reforma; to je bila priprema terena za pljačku.

Nalog izvana, izdaja iznutra: Uloga MMF-a i USAID-a

Proces demontaže SDK nije bio spontan. On je bio pažljivo planiran i vođen od strane "Međunarodne savjetodavne grupe" (IAG), tijela sastavljenog od predstavnika USAID-a, MMF-a, Svjetske banke, OHR-a i Evropske komisije. Domaći političari bili su tek izvršioci naloga, često nesvjesni dugoročnih posljedica ili, još češće, motivisani prilikom za lično bogaćenje koju je haos obećavao.

Rat narativa

Ključni akteri u kampanji protiv SDK/ZPP-a bili su Ralph Johnson (viši savjetnik OHR-a), Mike Sarhan (predsjednik IAG-a) i Peter Nicholl (prvi guverner Centralne banke BiH). Njihova retorika bila je uniformna i agresivna.

Ralph Johnson je tvrdio: "Bez ukidanja ZPP nema razvoja bankarskog sistema."

Mike Sarhan je dodavao: "Monopol ZPP nad platnim prometom je razlog zbog kojeg su bh. banke ovako slabe."

Peter Nicholl je cinično komentarisao: "Nigdje nisam vidio nešto slično. Ne znam zašto ljudi svaki dan moraju nositi pazar u ZPP i ostavljati novac da tamo spava?".

Ove izjave otkrivaju ideološku zaslijepljenost. Novac u ZPP-u nije "spavao"; on je bio evidentiran, siguran i odmah dostupan. Međutim, za neoliberalne ideologe, činjenica da država (kroz ZPP) drži depozite i naplaćuje provizije na platni promet bila je neprihvatljiva distorzija tržišta. Oni su željeli da te provizije i ti depoziti pređu u ruke privatnih, komercijalnih banaka.
Argument o "razvoju bankarskog sektora" bio je eufemizam za otvaranje tržišta stranim bankama. Domaće banke su bile slabe ne zbog ZPP-a, već zbog rata i gubitka tržišta. Ukidanjem ZPP-a, ogroman kolač provizija od platnog prometa serviran je na tacni nadolazećim stranim bankarskim grupacijama (Raiffeisen, UniCredit, Intesa), koje će ubrzo preuzeti preko 90% finansijskog tržišta BiH.

Dan D: 31. decembar 2000.

Operacija je finalizirana brutalnom efikasnošću. Pod pritiskom IAG-a, entitetski parlamenti su usvojili zakone o unutrašnjem platnom prometu koji su naložili prenos svih računa pravnih lica iz ZPP-a u komercijalne banke do kraja 2000. godine.
Na dan 31. decembra 2000., ZPP je zvanično prestao da postoji kao nosilac platnog prometa. Desetine hiljada uposlenika ostalo je u neizvjesnosti. Ogromna imovina ZPP-a - reprezentativne zgrade u centrima gradova, najsavremenija računarska oprema (često finansirana donacijama USAID-a neposredno prije gašenja), i arhiva - postala je predmetom grabeži. Guverner Nicholl je hladno konstatovao da se za zgrade "prvo mora dokazati čije su", dok je za radnike rekao da će "dio ostati bez posla jer je novi sistem moderniziran". Ovaj datum označava prelazak BiH iz ere finansijskog suvereniteta i kontrole u eru "finansijskog divljeg zapada".

BiH kao raj za pranje kapitala

Ukidanje SDK/ZPP-a uklonilo je posljednju liniju odbrane društvene imovine. U godinama koje su uslijedile, BiH je svjedočila sistemskom izvlačenju kapitala koje bi bilo nemoguće u sistemu preventivne kontrole. Paralelno sa gašenjem ZPP-a, odvijala se privatizacija državnih preduzeća. Model "vaučerske privatizacije" bio je dizajniran da stvori iluziju "narodnog kapitalizma", dok je u stvarnosti omogućio koncentraciju vlasništva u rukama nekolicine. Građani, osiromašeni ratom, prodavali su svoje certifikate za 3% nominalne vrijednosti Privatizacijskim investicionim fondovima (PIF-ovima) kojima su upravljali ljudi bliski vlasti.
Uloga SDK u sprečavanju ovog scenarija mogla je biti ključna. SDK je posjedovala podatke o "minulom radu" i stvarnoj knjigovodstvenoj vrijednosti firmi. Gašenjem SDK, ti podaci su postali nedostupni ili su "izgorjeli" u sumnjivim požarima (poput onog u zgradi Predsjedništva 2014. koji se spominje u revizorskim izvještajima). Bez nadzora SDK, novi vlasnici su provodili "asset stripping". Preduzeća su kupovana certifikatima, a zatim su njihove mašine, zalihe i nekretnine prodavane za keš, dok su dugovi ostavljani firmi koja bi potom išla u stečaj.

• Slučaj "Aluminij" Mostar: Nekadašnji gigant je godinama poslovao s gubicima, dok su se menadžeri bogatili isplatom bonusa i prebacivanjem novca na povezane firme. U sistemu SDK, isplata bonusa u firmi koja ne plaća struju i poreze bila bi sistemski blokirana.
• Slučaj "Šume Srpske": Kroz sistem namještenih tendera i prodaje drveta ispod cijene privilegovanim kupcima, javno preduzeće akumulira gubitke dok privatne pilane ostvaruju ekstraprofit. Odsustvo SDK omogućava da se ovakve transakcije odvijaju bez alarma u realnom vremenu.

Prenosom računa u komercijalne banke, država je izgubila jedinstven uvid u transakcije. Uvedena je "bankarska tajna".
Dok je SDK imala zakonsku obavezu da štiti društveni interes, komercijalna banka štiti interes klijenta i svoj profit.
Ovo je stvorilo raj za pranje novca. Gotovina se više nije morala polagati dnevno. Privatnici su počeli masovno poslovati "na crno", koristeći gotovinu za plaćanje radnika i dobavljača, zaobilazeći poreze. Komercijalne banke su dužne prijaviti sumnjive transakcije, ali to rade naknadno i selektivno. "Zlatni trag" (audit trail) novca je prekinut. Danas je gotovo nemoguće rekonstruisati tokove novca iz ranih 2000-ih, jer su arhive ZPP-a uništene ili zagubljene, a podaci u bankama su fragmentirani.

Jedna od najvidljivijih posljedica je eksplozija nelikvidnosti. U sistemu SDK, multilateralne kompenzacije su automatski čistile međusobna dugovanja privrede. Gašenjem tog sistema, firme su ostale prepuštene tržištu. Lanac dugovanja se ne prebija, već se gomila. Podatak iz novembra 2025. godine o 108.106 blokiranih računa svjedoči o razmjerama problema. Da paradoks bude veći, firme često imaju novac na jednom računu, dok im je drugi blokiran, jer banke nisu uvezane u jedinstven sistem automatskog prebijanja kakav je imala SDK.

Ukidanje SDK je neraskidivo povezano sa uvođenjem Valutnog odbora (Currency Board). Centralna banka BiH je svedena na mjenjačnicu, bez mogućnosti da kreditira državu ili utiče na likvidnost. Gašenjem SDK, država je izgubila i tehnički instrument za provođenje bilo kakve aktivne monetarne ili fiskalne politike. Postala je zavisna od zaduživanja kod komercijalnih banaka (koje su u stranom vlasništvu) za finansiranje budžetskih deficita. Umjesto da država kontroliše banke (kroz SDK), banke sada kontrolišu državu.

APIF i FIA: Skladišta papira koja ne vide kriminal

Kao zamjena za analitičke funkcije ZPP-a, formirane su entitetske agencije: Finansijsko-informatička agencija (FIA) u Federaciji BiH i Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge (APIF) u Republici Srpskoj. Međutim, komparacija otkriva da su ove agencije "tigrovi od papira".

APIF i FIA nisu finansijske institucije; one su administrativni servisi. One prikupljaju završne račune, ali nemaju uvid u transakcije u realnom vremenu. One ne mogu zaustaviti sumnjivo plaćanje. One su arhive, a ne kontrolori.

Štaviše, fragmentacija na entitetske agencije stvorila je pravni i informatički haos. Ne postoji jedinstven registar računa na nivou države koji bi uvezivao sve podatke u realnom vremenu. Bankari se žale da dobijaju naloge za blokadu iz jednog entiteta koje ne mogu pravno provesti u drugom, ili da firme otvaraju račune u Brčko Distriktu kako bi izbjegle blokade u entitetima. Ova "regulatorna arbitraža" bila je nemoguća u jedinstvenom sistemu SDK.

Umjesto da služe kao brana korupciji, nove agencije su često postale instrumenti za izvlačenje javnog novca kroz IT tendere. Slučaj kompanije "Prointer" u Republici Srpskoj paradigmatičan je primjer. Uvođenje novih softverskih rješenja (npr. SAP u "Šumama Srpske" ili registri u APIF-u) koristi se za uspostavljanje monopola ("vendor lock-in") privatne firme bliske vlasti nad javnim podacima. Dok je SDK razvijala vlastite softvere unutar kuće, današnje institucije plaćaju milione privatnim posrednicima za softvere koji često ne funkcionišu, kao što je bio slučaj sa evidentiranim gubicima i problemima u informacionom sistemu "Šuma RS".

U konačnici, ukidanje SDK je omogućilo tranziciju BiH iz faze "zarobljene države" (gdje domaće etno-elite pljačkaju resurse) u fazu "države servisera" (gdje država služi interesima transnacionalnog kapitala).

U prvoj fazi, odsustvo kontrole omogućilo je bogaćenje stranačkih kartela (SDA, SNSD, HDZ) kroz javna preduzeća. U drugoj, sadašnjoj fazi, "finansijsko sljepilo" države olakšava ekstraktivne projekte poput rudarenja litijuma i olova.

• Slučaj Vareš: Britanska kompanija Adriatic Metals koristi pogodnosti promjene namjene državnog šumskog zemljišta uz minimalne naknade, dok se profit od eksploatacije ruda prelijeva van granica, uz podršku federalnih vlasti koje mijenjaju regulativu "u hodu".
• Slučaj Majevica/Lopare: Projekti poput rudnika litijuma švicarske kompanije Arcore AG nailaze na otpor lokalne zajednice, ali sistem koncesija je dizajniran tako da lokalne zajednice imaju malo uticaja naspram centralizovane moći entiteta koji favorizuje strane investitore.

Država, nemajući vlastite mehanizme finansijske analize i suvereniteta, prihvata mrvice u vidu niskih koncesionih naknada, dok stvarni profit odlazi vani, često preko istih onih stranih banaka koje su zamijenile SDK.

Reforme koje se danas nameću kroz "Plan rasta" EU i programe MMF-a nastavljaju istom logikom: dalja deregulacija, smanjenje javne potrošnje i olakšavanje poslovanja stranim investitorima , uz potpunu šutnju o potrebi obnove finansijskog suvereniteta ili kontrole.

Možemo li vratiti finansijski suverenitet?

Ukidanje Službe društvenog knjigovodstva nije bila nužna žrtva na oltaru modernizacije. Bila je to smišljena sabotaža državnog imuniteta. Uspostavljanjem sistema T+0 i preventivne kontrole, SDK je dokazala da je moguće imati efikasan i transparentan javni finansijski servis. Njeno gašenje, provedeno pod pritiskom USAID-a i MMF-a, vratilo je BiH decenijama unazad u smislu finansijske discipline.

Posljedice su mjerljive u milijardama maraka izgubljenim kroz privatizacijsku pljačku, sivu ekonomiju i poresku evaziju. Zamjena javnog monopola SDK privatnim oligopolom stranih banaka rezultirala je gubitkom monetarnog suvereniteta i hroničnom nelikvidnošću. Današnje agencije, APIF i FIA, predstavljaju tek skupe administrativne surogate koji simuliraju kontrolu, dok stvarni tokovi novca ostaju izvan domašaja države.

Povratak na SDK u izvornom obliku nije moguć zbog geopolitičkih i tehnoloških promjena, ali funkcionalni ekvivalenti su neophodni i izvodivi:

1. Uspostava Jedinstvenog registra transakcija (Digitalni SDK): Korištenjem blockchain tehnologije ili RTGS sistema Centralne banke, moguće je kreirati view-only (samo za pregled) registar svih transakcija u realnom vremenu za potrebe poreskih organa, bez obzira u kojoj banci ili entitetu se račun nalazi. Ovo bi eliminisalo regulatornu arbitražu.
2. Automatizacija naplate poreza (Split Payment): Uvođenje sistema gdje se PDV i doprinosi automatski izdvajaju iz transakcije u trenutku plaćanja (kao što je nekada radio SDK sa platama), umjesto da se čeka da firma dobrovoljno uplati porez krajem mjeseca.
3. Povratak tehnološkog suvereniteta: Država mora razviti vlastite kapacitete za upravljanje podacima i prekinuti praksu "outsorcinga" vitalnih registara privatnim firmama poput Prointera. Kod javnih registara mora biti u vlasništvu države.

Ponovno uspostavljanje finansijskog suvereniteta BiH zahtijevalo bi radikalan raskid sa nametnutim neoliberalnim dogmama i obnovu institucije koja bi imala kapacitet i ovlaštenja slična onima koje je imala SDK - sposobnost da vidi, prati i kontroliše tokove novca u interesu društva, a ne kapitala. Bez toga, BiH ostaje "finansijski slijepa" kolonija, osuđena na trajnu ekonomsku zavisnost i sistemsku korupciju.