Jutro koje nikada nisam zaboravio

Nikada nisam jeo svinjetinu. A već gotovo trideset godina ne jedem meso uopće. Ljudi me ponekad pitaju kada sam donio tu odluku, što me navelo na takav način života i je li postojao neki poseban trenutak koji je sve promijenio.

Ne znam mogu li reći da je postojao jedan jedini trenutak. Ali postoji nekoliko sjećanja koja me prate cijeli život. Jedno od njih je ovo.

Bio sam dječak u ranim razredima osnovne škole. Bila je nedjelja rano ujutro. Jedno od onih hladnih jesenjih jutara kada se magla polako diže s polja oko rijeka Gomjenice i Sane, a zrak miriše na mokro opalo lišće i crni dim iz dimnjaka prijedorske fabrike celuloze i papira koja je radila 24/7. Krenuo sam pješice prema gradu. Ulicom koja se tada zvala Partizanska, a danas se zove nekih drugih velikana. Put dug više od dva kilometra, a tada mi se činio beskrajno dugim.

U našem kraju jesen je bila vrijeme svinjokolja. To je bila tradicija koju su mnogi prihvaćali zdravo za gotovo, kao nešto sasvim normalno, dio života i životnog stila. Ljudi su se klanjem životinja pripremali za zimu. Ali toga jutra taj sam običaj doživio na sasvim drugačiji način.

Gotovo na svakih pedeset ili šezdeset metara, s lijeve ili desne strane ceste, iz dvorišta, hambara i drugih sporednih gospodarskih zgrada čuli su se isti zvukovi. Najprije bi krenulo i dugo glasno skičanje. Zatim očajnički krikovi koji su parali hladnu jutarnju tišinu. Zvukovi straha, borbe i života koji se grčevito drži za još jedan trenutak života.

Hodao sam dalje, a svaki novi korak donosio je novi krik.

Pa opet.

I opet.

I opet.

Nakon toga bi nastupilo kratko krkljanje, a onda grobna tišina.

Teška, neugodna tišina.

Samo do sljedeće kuće.

I onda opet ispočetka.

Bio sam dijete i nisam znao precizno objasniti ono što osjećam. Nisu mi bile poznate velike riječi poput suosjećanja, empatije ili etike. Znao sam samo da me boli. Do krajnjih granica. Suze su mi bez prestanka lile niz lice. Nitko ih nije mogao vidjeti jer sam bio sam na cesti u rano nedjeljno jutro, ali ja ih se i danas dobro sjećam.

Nisam plakao zbog sebe.

Plakao sam zbog tih životinja.

Taj put od nešto više od dva kilometra bio je možda najduži put mog djetinjstva. Svaki novi zvuk ostavljao je trag u meni. Svaki krik postavljao je pitanje na koje tada nisam znao odgovoriti.

Godinama kasnije počeo sam bolje razumijevati ono što sam toga jutra osjetio. Shvatio sam da nas život ponekad oblikuje upravo kroz trenutke kada nam srce reagira prije nego što razum stigne sve objasniti. Neke odluke ne donosimo odjednom. One polako rastu u nama, poput sjemena koje dugo miruje ispod zemlje prije nego što nikne i raste.

Danas mi se čini da je upravo toga jutra u meni niknuo prvi osjećaj otpora prema klanju životinja i želja da živim drugačije. Ne osuđujem one koji biraju drukčiji put. Svatko nosi svoja uvjerenja, svoju tradiciju i svoje iskustvo. Ali za mene je to iskustvo bilo snažno i trajno.

Naučilo me nečemu mnogo važnijem od tradicionalne prehrane.

Naučilo me da je suosjećanje jedna od najvećih ljudskih snaga.

U svijetu u kojem se često nagrađuje grubost, brzina i ravnodušnost, sposobnost da osjetimo tuđu bol – bilo da je riječ o čovjeku ili životinji – ostaje jedna od najljepših osobina koje možemo sačuvati.

Ponekad pomislim na tog dječaka koji hoda maglovitom Partizanskom ulicom i briše suze rukavom jakne. Nije znao da će ga taj trenutak pratiti desetljećima. Nije znao da će iz tih suza izrasti jedna konačna životna odluka.

Ali možda je upravo tada taj dječak naučio jednu jednostavnu, a veliku istinu: srce koje može osjetiti patnju drugoga nikada nije slabo. Upravo suprotno.