Ovaj tekst zasniva se prije svega na trećem tomu knjige Mehmeda Mujezinovića Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini. Knjiga III: Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina (Sarajevo: Veselin Masleša, 1982; reprint Sarajevo Publishing, 1998), na stranicama gdje je autor obradio bihaćki materijal – natpise na džamiji Fethiji i nišane u njenom haremu i istoimenoj mahali. Dakle, drugi tekst iz serije o Mujezinovićevom radu u Krajini i pokazuje kako se njegov metod čitanja natpisa vidi na jednom, naizgled malom, ali dobro dokumentovanom bihaćkom lokalitetu. Za širi opis bihaćkog prostora i tvrđave korišten je rad Radoslava Lopašića Bihać i bihaćka krajina (Zagreb, 1890), koji daje najdetaljniji historijski opis grada iz 19. stoljeća. Za biografsku pozadinu i uvid u autorovu ostavštinu konsultirani su tekst M. Traljića (1983) i prilog M. Manjge o predaji Mujezinovićeve građe Gazi Husrev–begovoj biblioteci (2023), a za kontekst kasnoosmanskih intervencija na džamijama i munarama u Bosni i Hercegovini korištena je studija Madžide Bećirbegović Džamije sa drvenim munarama u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1990). Svi ovi izvori međusobno se mogu uskladiti i zato su ovdje navedeni eksplicitno.

Ukoliko niste pročitali, 1. dio možete na linku: https://plenum.ba/centar-znanja/nauka/mehmed-mujezinovic-u-bosanskoj-krajini-1-dio

Položaj Fethije i razlog zašto je Mujezinović ovdje detaljan

U trećoj knjizi Mujezinović obrađuje krajiški prostor dosljedno, mjesto po mjesto. Bihać izdvaja zato što je današnja glavna muslimanska bogomolja u gradu zapravo starija sakralna građevina u sklopu tvrđave, podignuta u srednjovjekovnom razdoblju, koja je nakon ulaska Bihaća u osmanski poredak 1592. prilagođena za džamijsku namjenu. To se zbilo u vrijeme sultana Murada III (1574–1595) i vojnog pohoda kojim je zapovijedao bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević. Vlast tada nije rušila postojeći crkveni objekt u središtu utvrđenja, nego je iskoristila već izgrađenu i dobro pozicioniranu zgradu. Usmjeren je molitveni pravac, uvedena je oprema za namaz, a u kasnijem razdoblju podignuta je i munara. Otuda naziv Fethija, izveden iz riječi Feth, koji u osmanskoj tradiciji označava da je riječ o objektu zatečenom pri osvojenju i zadržanom u novoj vjerskoj funkciji.

Stare zidine neprežaljene bihaćke tvrđave, koju su Austro-Ugari intenzivno rušili od 1878. do početka 20. stoljeća, uključujući i unutrašnjost tvrđave

Radoslav Lopašić u djelu “Bihać i bihaćka krajina” iz 1890. opisuje da Bihać i u 19. stoljeću ima jasno čitljivo fortifikacijsko središte, gradske bedeme, unutrašnje jezgro i vjerske zgrade unutar zatvorenog prostora. Na takvu sliku uredno se nadovezuje Mujezinovićevo lociranje Fethije. Ona se nalazi u nadziranom dijelu grada, a ne na rubu naselja. Zbog toga je razumljivo da su u 19. stoljeću na toj zgradi zabilježene obnove iz 1863. i 1894. godine. Obnavljan je objekt koji je bio u samoj jezgri i koji je imao javnu i vjersku ulogu.

Takvo smještanje džamije u tvrđavu imalo je i praktičnu stranu tadašnjeg urbanističkog i vojnog promišljanja. Vjerska zgrada se ne napušta olako i njeno prisustvo u bedemu jačalo je privrženost posade i stanovništva gradu. Stambeni ili pomoćni objekti u krajnjoj potrebi mogu biti napušteni, ali džamija nikada! Zbog toga je bihaćka Fethija i u 17. i u 19. stoljeću ostala glavni vjerski znak utvrđenog Bihaća i s te osnove ju je Mujezinović uvrstio u krajiški korpus.

Harem Fethije i nišani koje je zatekao Mehmed Mujezinović

U haremu uz Fethiju Mujezinović je zatekao nekoliko nišana iz 19. stoljeća i precizno ih prepisao. Dva su potpuno čitljiva i imaju tačne datume, kako u Mujezinovićevo vrijeme, tako i danas. Pored nišana i mezara rhm. dr. Irfana Ljubijankića, te roditelja rhm. Envera Redžića, ova dva nišana iz 19. stoljeća stoje tako neprimijetno, stopljeno u pejzaž okoline, u kojoj dominira bihacit.

Prvi nišan podignut je Mustafi, sinu Abdullah efendije, iz Gradačca, koji je u Bihaću služio kao katib trećeg tabora bihaćke bosanske redife. Natpis je u prozi, na turskom jeziku, počinje formulom “On (Bog) vječni je Tvorac”, navodi ime, porijeklo, službu i potom moli za Fatihu. Datum je 11. zilkade 1288 – 22. januar 1872. Mujezinović bilježi i da nišan ima obli turban “više u obliku fesa ili kape”, što je dobar formalni indikator za kraj 19. stoljeća u Krajini. Iz ovoga se jasno vidi da se uz Fethiju nisu ukopavali samo domaći Bišćani nego i ljudi koji su u gradu boravili po službi, u ovom slučaju u vojnom sistemu redife.

Natpis na nišanu katiba Mustafe iz Gradačca

(skenirani izvadak iz knjige Islamska epigrafika III; autor fotografije Amir Veladžić, oktobar 2025.)

Drugi nišan pripada Mehmedu Javeru efendiji, sinu Abdulaha, za kojeg natpis kaže da je bio “određeni službenik odbora za sakupljanje vakufskih prihoda”. I ovdje je struktura ista: uvodna formula, funkcija, molba za Fatihu i datum smrti – 29. džumadel-ahir 1290 / 3. septembar 1872. U jednom kratkom natpisu dobijamo vijest da je u Bihaću 1872. djelovao vakufski odbor i da je njegov službenik ukopan uz glavnu gradsku džamiju, što epigrafiku pretvara u mali registar gradske administracije.

Natpis na nišanu Džabije Mehmed Javera

(skenirani izvadak iz knjige Islamska epigrafika III; autor fotografije Amir Veladžić, oktobar 2025.)

Tarih iz 1280/1863: obnova i munara

Na zapadnom zidu džamije Mujezinović je prepisao ploču (oko 90 × 60 cm) pisanu neshi pismom. Tekst glasi:

“Za blagorodne vladavine prvaka svijetle osmanske porodice, zaštitnika vjere, uzdržavatelja gradova, našeg gospodina sultana Abdul Aziz-hana, sagrađena je ova munara, kojoj primjera nema i obnovljena časna džamija. Godina 1280 (1863). Napisao slabašni Hilmi, kajmekam Bihaća. O Vječni, o Uzdržavatelju (Bože).”

Ovaj natpis daje jasnu godinu (1863), jasno ime lokalnog upravnika (Hilmi, kajmekam Bihaća) i jasno djelo (munara + obnova
džamije). Kada se taj podatak sagleda uz studiju Madžide Bećirbegović o džamijama sa drvenim munarama (1990), vidi se da ovaj bihaćki slučaj stoji u istom nizu kasnoosmanskih intervencija u kojima se i stariji sakralni objekti, uključujući i one unutar tvrđava – opremaju novim, vidljivim munarama kako bi zadržali reprezentativnu ulogu.

Tarih iz 1312/1894: zajedničko finansiranje i unutrašnje uređenje

Iznad ulaza u Fethiju nalazi se druga ploča, kasnija, koju je Mujezinović preveo ovako:

“Ja Fettah! Ova časna džamija bijaše uveliko potrebna opravci, pa je uz finansijsku pomoć države i pomoć ehalije obnovljen njezin krov i unutrašnjost njezina u potpunosti oslikana (bojena) i ukrašena. Obnova sretno dovršena 1312. godine.”

Godina 1312. h. = 1894. Ovo je dragocjen dokument jer eksplicitno navodi dva izvora finansiranja (država + ehalija) i jer kaže da je, pored krova, obnovljena i unutrašnjost, i to “u potpunosti oslikana i ukrašena”. U kombinaciji s Lopašićevim opisom zbijene tvrđavske jezgre, ovaj natpis pokazuje da je Fethija krajem 19. stoljeća smatrana objektom koji vrijedi i funkcionalno i estetski održavati. Poveznica s pločom iz 1863. je jasna: najprije konstruktivna intervencija (munara i obnova zdanja), zatim intervencija na krovu i oslikavanje enterijera krajem 19. stoljeća.

⸻

Bihaćki odlomak u trećoj knjizi Islamske epigrafike lijepo pokazuje kako je Mujezinović radio u Krajini: došao je na lice mjesta, pročitao i preveo ploče na džamiji, u istom ulazu zabilježio i dva nišana iz 1872. godine, a zatim u istom poglavlju registrirao i bliže mezarje s ranijim i kasnijim ukopima. Time je jedan mali gradski segment učinio transparentnim: znamo ko je bio kajmekam 1863., znamo da je 1894. obnova bila zajednička, znamo da je 1872. u Bihaću služio katib redife iz Gradačca i službenik vakufskog odbora i da su obojica ukopani uz Fethiju. Ako se Fethija u budućnosti bude restaurirala ili ako se bude pravio lokalni registar spomenika, upravo ovih četiri–pet jedinica iz 19. stoljeća iz Mujezinovićeve knjige mogu stajati kao referentne, uključujući i fotografije koje su priložene. Postoje indicije da će se Fethija rušiti u planiranoj "rekonstrukciji" (obznanjena javno 2024. u lokalnim medijima, ali nije javno obznanjeno i rušenje), munara također koja je po svoj prilici jedna od najljepših na čitavom Balkanu do Bosfora... ali o tome nekom drugom prilikom, volio bih da to nije istina i nadam se da nije.

Izvori

1. Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini. Knjiga III: Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina (Sarajevo: Veselin Masleša, 1982); 2. izd. (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 1998), 63–65.
2. Mahmud Traljić, “Prof. Mehmed ef. Mujezinović,” Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 6 (1983): 327–341.
3. Meho Manjgo, “Arhivska građa iz zaostavštine Mehmeda Mujezinovića,” Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 30 (2023): 41–70.
4. Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina (Zagreb: Naklada Kugli, 1890).
5. Madžida Bećirbegović, Džamije sa drvenim munarama u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1990)

Foto:
Amir Veladžić
Xavi Tarafa
Arhivske fotografije