U svijetu televizijskih serija rijetko se pojavi lik koji nadživi vlastitu priču.
Još je rjeđe da lik koji je formalno kriminalac postane predmet filozofskih rasprava, psiholoških analiza i divljenja miliona gledatelja širom svijeta.
Upravo se to dogodilo s Andrésom de Fonollosom, poznatijim kao Berlin.

Na prvi pogled, Berlin je sve ono što društvo ne bi trebalo slaviti.
Lopov, manipulator, čovjek koji često stavlja vlastite želje ispred potreba drugih.
Međutim, kada zagrebemo ispod površine, otkrivamo mnogo složeniju ličnost.
Berlin nije postao omiljen zbog svojih postupaka, nego zbog načina na koji posmatra život.

Za njega život nije niz obaveza između rođenja i smrti.
Život je umjetničko djelo koje svakodnevno oblikujemo.
Svaki razgovor, svaka ljubav, svaka čaša vina, svaka pjesma i svaki pogled predstavljaju dio velike predstave čiji smo istovremeno i glavni glumci i režiseri.

Dok većina ljudi pokušava produžiti život, Berlin pokušava produbiti život.
U tome leži tajna njegove privlačnosti.


Ljepota kao način postojanja
Jedna od najzanimljivijih osobina Berlina jeste njegova opsjednutost estetikom.
U trenucima kada se drugi fokusiraju na preživljavanje, on govori o operi, poeziji, arhitekturi ili muzici.

Tokom događaja prikazanih u "La Casa de Papel", Berlin često djeluje kao čovjek koji se nalazi na pozornici. Njegovi pokreti su odmjereni, odjeća pažljivo birana, a riječi izgovorene gotovo teatralno. To nije slučajnost.
Pa tako naprimjer u spin offu serije La Casa De Papel, znanom i kao Berlin, kada Camille otkriva pravu stranu i namjeru Berlina, dok se pljačka odvija, Berlin pjeva.
Smatrajući da je bolje časno i dostojanstveno izgubiti i estetički ižviti život, nego biti kukavički uhvaćen.

U četvrtoj sezoni La Casa de Papel, u epizodi "Berlinovo vjenčanje" kroz flashbackove vidimo da za Berlina vjenčanje nije tek ceremonija, nego umjetnička predstava u kojoj svaki detalj, ma koliko sitan bio, od odijela do muzike i govora, jednostavno sve mora imati smisao.
Ta scena pokazuje da Berlin ljepotu ne smatra luksuzom, nego načinom postojanja.
Za njega je estetika moralna kategorija: čovjek koji njeguje ljepotu, njeguje i vlastito dostojanstvo.
Berlin vjeruje da način na koji živimo govori više o nama nego ono što posjedujemo.

Savremeni svijet često veliča efikasnost.
Važno je biti brz, produktivan i uspješan. Berlin se tome suprotstavlja. On smatra da život bez ljepote postaje puko preživljavanje.
U jednoj od scena, dok se oko njega odvija haos, Berlin ostaje smiren i fokusiran. Nije riječ o nedostatku emocija, nego o uvjerenju da čovjek ne smije dozvoliti okolnostima da mu oduzmu dostojanstvo.


Smrt kao razlog da živimo punim plućima
Možda najvažniji element Berlinove filozofije jeste njegov odnos prema smrti.
Za razliku od većine ljudi koji smrt pokušavaju ignorirati, Berlin je stalno svjestan njezina postojanja.
Upravo zato odbija živjeti prosječno.
Njegov pogled podsjeća na misli francuskog filozofa Alberta Camusa.
Camus je tvrdio da čovjek postaje slobodan tek onda kada prihvati prolaznost vlastitog života.

"Ako ćemo jednog dana umrijeti, zašto se bojimo živjeti?"

To je pitanje koje Berlin neprestano postavlja, bilo riječima ili postupcima.
Njegova hrabrost ne proizlazi iz uvjerenja da je besmrtan. Naprotiv. Ona proizlazi iz činjenice da zna da nije.

Zbog toga ne odgađa ljubav.
Ne odgađa avanture.
Ne odgađa emocije.
Ne odgađa život.

U vremenu u kojem ljudi mjesecima odgađaju telefonski poziv, putovanje ili priznanje osjećaja, Berlin djeluje gotovo revolucionarno.
On podsjeća da budućnost nije puko obećanje.
Ona je samo mogućnost.


Ljubav kao umjetnost rizika
Malo koji aspekt Berlinovog karaktera izaziva toliko rasprava kao njegov odnos prema ljubavi.

U seriji "Berlin", kao i kroz brojne flashbackove u "La Casa de Papel", ljubav se ne prikazuje kao sigurna luka.

Berlin nikada ne ulazi u odnose polovično.
Za njega ljubav nema smisla ako nije intenzivna.
Berlin daje sve u odnose, bez obzira kako on kratak bio.
Mnogi bi rekli da je takav pristup nezreo.
I možda bi bili djelimično u pravu.
Međutim, Berlin ne traži sigurnost, traži iskustvo.

Njegova filozofija ljubavi podsjeća na ideje Oscara Wildea, koji je vjerovao da je bolje doživjeti veliku strast i izgubiti je nego nikada ne osjetiti njezinu snagu.
To ne znači da je Berlin stručnjak za zdrave odnose.
Njegovi ljubavni izbori često su puni grešaka, iluzija i sebičnosti.
Ali upravo zato djeluju ljudski.
Berlin nije čovjek koji zna voljeti savršeno.
Berlin je čovjek koji odbija voljeti površno.


Život kao velika predstava
Postoji razlog zbog kojeg Berlin toliko voli operu.
Opera spaja muziku, emocije, tragediju i ljepotu u jedno iskustvo. Na sličan način Berlin posmatra i vlastiti život.
Za njega je dosada najveći neprijatelj čovjeka.
Mnogi ljudi umiru mnogo prije svoje fizičke smrti. Umiru onog trenutka kada prestanu sanjati, istraživati i osjećati.
Berlin odbija takvu sudbinu.
Čak i kada zna da plan možda neće uspjeti, čak i kada zna da će izgubiti, on želi da njegova priča bude vrijedna pamćenja.
To nije želja za slavom.
To je želja za značenjem.
Bolje je ostati upamćen kao heroj, nego kao kukavica.

Berlin nas ne uči kako biti savršeni.
Uči nas da je život previše kratak da bismo ga proveli kao statisti u vlastitoj priči.