Nekada mislim da ljudi nikada zapravo nisu upoznali onog pravog mene, nego onu verziju koja je ljudima lakša za razumiti.

Uvijek sam znao slušati druge, ali rijetko kada zapravo pričati o sebi. Čak ni oni koji su godinama pored mene ne znaju mnogo više od onoga što sam odlučio pustiti da vide. I moj najbolji prijatelj mogao bi potvrditi koliko malo pričam o sebi, svojim problemima i stvarima koje me stvarno lome.

Valjda čovjek vremenom nauči da šuti kada previše puta osjeti da njegove riječi ostanu visiti u zaboravu.

Zato nikada prvi ne pišem.
Ne javljam se prvi, ne zovem, ne tražim razgovore. Ne zato što mi nije stalo, nego zato što me prati taj osjećaj da smetam ljudima. Kao da svaki put kada posegnem prema nekome moram prvo razmisliti kvarim li mu mir svojim prisustvom.

I onda pustim vrijeme da uradi svoje.

U dubini sebe i onog što jesam, molitva Bogu je jedino što ostaje. Kada ljudi ne vide, ima onaj koji vidi. I siguran sam da me čuje više nego što me čuju ljudi. Rijetko sebe pronađem da se molim za sebe. Više je to pogled ka nebu i molitva za druge ljude, njihovu sreću i uspjehe.

Čudno je koliko čovjek može biti prisutan za sve druge, a potpuno odsutan kada je riječ o njemu samom. Uvijek više pazim da je drugima ugodno nego sebi. Lakše mi je satima slušati tuđe probleme nego u jednoj minuti priznati vlastite.

Navikao sam da moje emocije stoje sa strane dok svi ostali prolaze ispred mene.
Možda je to obrambeni mehanizam, ko će ga znati.
Možda čovjek nakon određenog vremena počne vjerovati da je sigurnije nositi sve sam nego dopustiti nekome da vidi koliko zapravo gori iznutra.

Nekako je lakše. Ne misliti o sebi samo o drugima.

Navikao sam sam prolaziti kroz vatru.
Bez traženja pomoći. Bez pružene ruke. Bez objašnjavanja koliko boli. I što mi je najgore vremenom pomislim da je to snaga, ali zapravo je samo način preživljavanja.

Možda su zato stihovi pjesme “Gebete” uvijek zvučali kao nešto poznato.
Ne zbog buke, nego zbog tihe borbe između sebe samog i svojih misli.
Između želje da bude spašen i navike da nikoga ne pušta blizu sebe.
Lakše mi je satima popravljati tuđe raspoloženje nego priznati da se i sam raspadam. I možda baš zato danas više vjerujem Bogu nego ljudima, jer ljudi vide samo ono što pokažeš, dok Bog vidi i sve ono što nikada nisi imao snage izgovoriti.

Taj grad je bio drugačiji : sreća, razgovor i apsolutno svaki vid društvenosti, dok zapravo iznutra je bilo drugačije. Lijepo se pobrinuti da niko ne primjeti. Lijepo se i brinuti da su drugi sretni i nasmijani , pa makar kroz to prošao lažni osmijeh koji tjera druge da se smiju.