Sa nemalim, ali vrlo prijatnim iznenađenjem dočekao sam vijest o objavljivanju prve knjige Lejle Hadžimešić. Kasnije sam shvatio da moje iznenađenje vjerovatno nije bilo veće od autoričinog.+

Knjiga "Ne talasaj", Lejle Hadžimešić je zbirka kratkih priča satkanih od fragmenata Lejlinog života – od tinejdžerskih godina, preko sazrijevanja i samootkrivanja, do brojnih situacija iz kojih se ponekad nešto nauči, a ponekad i ne. No i takva iskustva imaju svoju vrijednost jer oblikuju čovjeka i ostavljaju trag.

Knjiga je napisana koncizno, precizno i jasno, možda čak i kraće nego što bi čitalac priželjkivao. Oni koji poznaju lik i djelo Lejle Hadžimešić znaju da je prije ovog književnog izleta napisala veliki broj projektnih prijedloga, pa se upravo u toj disciplini sažetog izraza može tražiti objašnjenje za njenu sklonost ekonomiji riječi.

Posebno prija činjenica da autorica ne poseže za prenaglašenim metaforama niti pokušava impresionirati nerazumljivim poređenjima. Lejla posjeduje rijetku sposobnost da složene situacije objasni s malo riječi, ali nikada premalo. Uspješno izbjegava klišeizirane fraze, jednu od najčešćih zamki književnih debitanata, i gradi vlastiti, prepoznatljiv glas.

Autorica nas uvodi u vlastite životne situacije bez zadrške, ali uvijek s osjećajem mjere. Iskrena je, a da pritom nikada ne sklizne u banalnost ili jeftinu patetiku. Svaka priča završava s osjećajem da možda postoji još nešto neispričano, pa čitalac prirodno poželi saznati više.

Upravo zbog svoje strukture ove priče djeluju kao gotovo završeni sinopsisi za buduće filmske ili televizijske epizode. Likovi su stvarni, uvjerljivi i lako prepoznatljivi, a situacije u kojima se nalaze dovoljno su životne da ih nije potrebno lično proživjeti kako bi bile razumljive.

Ovo je pitko štivo koje se čita u jednom dahu, ali ono što ostaje nakon posljednje stranice nije osjećaj završenosti, nego želja za nastavkom. Čitalac poželi da se autorica odvaži na duže forme i još dublje zaroni u svijet koji je ovdje tek otvorila.

Povremeno se javlja utisak da čitamo stranice iz autoričinog ličnog dnevnika. Upravo ta neposrednost podsjeća njene prijatelje i poznanike na Lejlu kakvu poznaju – duhovitu, lucidnu, britku, s preciznim sarkazmom koji ne prašta i zavodljivim humorom karakterističnim za podneblje iz kojeg potječe.

Vjerujem da će se većina čitalaca složiti u jednoj želji – da nam Lejla podari nove knjige, kako kratke, tako i obimnije forme. Njen književni prvenac nije samo zabavio nego nas je, na najbolji način, natjerao da razmišljamo. Ne samo o autorici, već i o sebi, vlastitim izborima, greškama i putevima kojima smo krenuli.

Na kraju, možda je najkraća i najtačnija ocjena upravo ona koja se sama nameće: talent je neupitan, realizacija adekvatna, a očekivanja za narednu knjigu velika.

Hoćemo još!