Odluka Viteškog alkarskog društva kojom se zbog ekskluzivnih prava Hrvatske radiotelevizije zabranjuje snimanje samoga nadmetanja, trkališta te prostora uz trkalište tijekom 311. Sinjske alke otvorila je ozbiljna pitanja o slobodi medija, ravnopravnom položaju neovisnih novinara, fotografa i fotoreportera te medijskom pluralizmu u Republici Hrvatskoj.
Prema uputama koje su dostavljene redakcijama, snimanje samoga nadmetanja nije dopušteno zbog ekskluzivnih prava HRT-a koji će manifestaciju prenositi uživo. Istodobno će pristup novinarskoj loži biti omogućen isključivo predstavnicima medija koji događaj izravno prenose ili se s njega javljaju uživo, dok će fotoreporteri svoj posao moći obavljati prema posebnim pravilima koja će biti dostavljena naknadno.
Takva odluka predstavlja značajan odmak od dosadašnje prakse. Prethodnih godina akreditirani novinari, fotografi i fotoreporteri imali su znatno širi pristup manifestaciji te su bez većih ograničenja mogli profesionalno obavljati svoj posao. Javnosti nisu poznati ozbiljniji sigurnosni incidenti ili organizacijski problemi koji bi opravdali ovako značajnu promjenu pravila, zbog čega se opravdano postavlja pitanje što se u međuvremenu promijenilo i zašto se upravo sada uvode ograničenja kakva do sada nisu postojala.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da ekskluzivna prava ima Hrvatska radiotelevizija, javni medijski servis koji se financira obveznom pristojbom građana, ali istodobno ostvaruje prihode od oglašavanja, sponzorstava i drugih komercijalnih aktivnosti. Upravo zato legitimno je postaviti pitanje treba li javni servis, koji financiraju svi građani Republike Hrvatske, imati položaj koji drugim profesionalnim medijima onemogućuje stvaranje vlastitog fotografskog i video sadržaja s manifestacije koja predstavlja dio hrvatske kulturne baštine i nalazi se pod zaštitom UNESCO-a.
Nitko pritom ne osporava pravo Hrvatske radiotelevizije na ekskluzivan televizijski prijenos niti mogućnost sklapanja ugovora o televizijskim pravima. Međutim, ekskluzivitet televizijskog prijenosa nije nužno isto što i zabrana profesionalnog fotografiranja ili snimanja za potrebe izvještavanja drugih akreditiranih medija. U mnogim europskim državama ekskluzivna televizijska prava ne znače da ostali mediji gube mogućnost stvaranja vlastitog autorskog sadržaja.
Najviše su pogođeni upravo slobodni novinari, fotografi i fotoreporteri koji svoj rad temelje na autorskim fotografijama, reportažama i ekskluzivnim kadrovima. Ako im se zabrani stvaranje vlastitog sadržaja s najvažnijeg dijela manifestacije, oni ne gube samo mogućnost konkuriranja velikim medijskim kućama nego se smanjuje i raznolikost informacija i fotografija koje dolaze do javnosti. Time se otvara pitanje medijskog pluralizma, jednog od temeljnih načela svakog demokratskog društva.
Posebnu političku dimenziju cijelom slučaju daje činjenica da je na čelu Grada Sinja predsjednik MOST-a Miro Bulj, političar koji godinama javno zagovara slobodu medija, transparentnost rada institucija, jednakost građana i protivljenje privilegiranim položajima pojedinih sustava. Upravo zato javnost ima pravo postaviti pitanje jesu li ovakva ograničenja u skladu s vrijednostima koje MOST kontinuirano ističe ili predstavljaju odstupanje od načela jednakog pristupa svim profesionalnim medijima.
Sinjska alka nije obična lokalna manifestacija. Riječ je o događaju od nacionalnog značaja koji se financira javnim sredstvima, predstavlja važan dio hrvatske kulturne baštine i nalazi se na UNESCO-ovu Popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Upravo zbog toga standard otvorenosti prema svim profesionalnim medijima trebao bi biti viši nego kod komercijalnih događaja. Što je javni interes veći, to je važnije omogućiti ravnopravan pristup svim medijima koji profesionalno izvještavaju.
Neizbježno je da će se u javnosti pojaviti i različita politička tumačenja ove odluke. S obzirom na to da je MOST tijekom svoje političke povijesti u dva navrata sudjelovao u koalicijskim vladama s HDZ-om, pojedini će se zapitati postoji li iza ovakvog modela organizacije širi politički kontekst ili je riječ isključivo o poslovnoj odluci organizatora i Hrvatske radiotelevizije. Za takve tvrdnje trenutačno nema javno dostupnih dokaza te ih nije moguće iznositi kao činjenice. Upravo zato odgovore na ta pitanja duguju Viteško alkarsko društvo, Hrvatska radiotelevizija, Grad Sinj i svi koji su sudjelovali u donošenju odluke.
Ostaje i niz konkretnih pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor. Odnosi li se ekskluzivni ugovor isključivo na televizijski prijenos ili i na fotografiranje te stvaranje vlastitog sadržaja drugih akreditiranih medija? Kolika je vrijednost ugovora između Viteškog alkarskog društva i Hrvatske radiotelevizije? Tko je donio odluku o ovako restriktivnim pravilima i jesu li pri tome razmatrana načela medijskog pluralizma, slobode izvještavanja i jednakog pristupa informacijama?
Ovo nije pitanje odnosa prema Hrvatskoj radioteleviziji niti osporavanja prava na televizijski prijenos. Ovo je pitanje može li manifestacija koja pripada svim građanima Republike Hrvatske biti prostor u kojem će svi profesionalni novinari, fotografi i fotoreporteri imati jednake mogućnosti za obavljanje svoga posla. Odgovori na ta pitanja bit će najbolji pokazatelj koliko su sloboda medija, jednakost i pluralizam doista prisutni u praksi, a koliko ostaju tek dio političkih poruka i javnih deklaracija.
Dvije manifestacije od nacionalnog značaja, dva različita grada, dva gradonačelnika koji pripadaju političkom spektru hrvatskih suverenističkih stranaka i gotovo istovjetan model ograničavanja rada ostalih medija zbog ekskluzivnih prava Hrvatske radiotelevizije. Nakon što je javnost doznala da će tijekom 311. Sinjske alke zbog ekskluzivnih prava HRT-a biti ograničen rad neovisnih novinara, fotografa i fotoreportera, slično pitanje otvara se i u Vukovaru uoči dvadesete obljetnice Vukovar Film Festivala.
Prema dostupnim informacijama, ovogodišnji Vukovar Film Festival prvi je put dodijelio ekskluzivna medijska prava Hrvatskoj radioteleviziji. Time se ponovno otvara pitanje gdje završava legitimna zaštita ekskluzivnog televizijskog prijenosa, a gdje počinje ograničavanje medijskog pluralizma i jednakog pristupa ostalih profesionalnih medija.
Podudarnost dvaju slučajeva ne može sama po sebi biti dokaz bilo kakvog političkog dogovora niti koordiniranog djelovanja. Međutim, činjenica da se gotovo istodobno na dvije nacionalno značajne manifestacije pojavljuje isti model privilegiranja jednog javnog medijskog servisa opravdano otvara prostor za javnu raspravu.
Posebno zato što oba grada vode političari koji pripadaju suverenističkom političkom spektru. Gradonačelnik Sinja Miro Bulj predsjednik je MOST-a, dok je gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček predsjednik Hrvatskih suverenista. Obje političke opcije godinama ističu važnost nacionalnog identiteta, transparentnosti, jednakih pravila i zaštite slobode govora i medija.
Upravo zato javnost ima pravo pitati kako se načela slobode medija usklađuju s praksom prema kojoj jedan javni medijski servis dobiva ekskluzivan položaj, dok se ostalim profesionalnim medijima ograničava mogućnost stvaranja vlastitog sadržaja. Takva pitanja nisu politički napad nego legitimna tema javne rasprave u demokratskom društvu.
Jednako tako, bilo bi neprimjereno unaprijed zaključiti da između ova dva slučaja postoji politička koordinacija ili dogovor. Za takvu tvrdnju trenutačno ne postoje javno dostupni dokazi. No postoje dovoljno ozbiljne okolnosti da se postave pitanja jesu li ovakvi modeli rezultat pojedinačnih poslovnih odluka organizatora ili se u Hrvatskoj razvija praksa prema kojoj javni medijski servis sve češće stječe ekskluzivna prava na manifestacije od nacionalnog značaja na štetu ostalih profesionalnih medija.
Ako je riječ o novom modelu, tada se otvara mnogo šire pitanje budućnosti medijskog pluralizma. Hoće li slobodni novinari, lokalni portali i neovisni fotoreporteri ubuduće biti svedeni na promatrače događaja, dok će stvaranje ključnog sadržaja biti rezervirano za jednog javnog nakladnika financiranog novcem svih građana Republike Hrvatske? Upravo će odgovor na to pitanje odrediti smjer razvoja slobode medija u Hrvatskoj mnogo više nego pojedinačni ugovori o ekskluzivnim pravima.