Tokom noći 28. jula 2026. godine u Međugorju je zabilježen ozbiljan vandalski incident u kojem je oskvrnut Gospin kip na Podbrdu, ispisane su uvredljive poruke na više vjerskih lokaliteta, a ubrzo nakon toga izbio je i požar na vanjskom oltaru iza crkve sv. Jakova.

Prema informacijama Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, policijski uviđaj je u toku, dok se utvrđuju sve okolnosti događaja. Bez obzira na identitet ili motive počinitelja, riječ je o činu koji zahtijeva jasnu i nedvosmislenu društvenu osudu.

Policijska postaja Čitluk prijavu o požaru zaprimila je oko 5 sati, nedugo nakon dojave o oštećenju Gospina kipa na Podbrdu u Bijakovićima.

" U utorak u 04:30 sati Policijska postaja Čitluk zaprimila je prijavu da je na Podbrdu u Bijakovićima oštećen Gospin kip ispisivanjem različitih natpisa ", kazala je glasnogovornica MUP-a HNŽ-a Ilijana Miloš.

Osim na Podbrdu i kod crkve sv. Jakova, tijekom noći zabilježeni su incidenti i na Križevcu te kod Plavog križa.

Na nedavno obnovljenom vanjskom oltaru nastala je materijalna šteta, no njezin opseg zasad nije službeno utvrđen.

Plemenski mentalitet :

Vjerski simboli nisu isključivo materijalni objekti. Oni predstavljaju nosioce kolektivnog identiteta, kulturnog pamćenja i društvenih vrijednosti. Herbert Blumer u " Teoriji simboličkog interakcionizma " objašnjava da " ljudi djeluju prema značenjima koja pridaju simbolima, a ta značenja nastaju kroz društvenu interakciju. "
Upravo zbog toga napad na vjerski simbol nije usmjeren samo na fizički predmet, već i na zajednicu koja u njemu prepoznaje vlastiti identitet, historiju i duhovni kontinuitet.

Ovakvi događaji ne predstavljaju izolirane incidente. Bosna i Hercegovina već decenijama svjedoči napadima na vjerske objekte različitih konfesija. Među njima je i Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, koja je nakon ratnog razaranja, tokom procesa obnove, više puta bila meta krađa i vandalskih napada.

U demokratskom društvu, napad na crkvu, džamiju, sinagogu ili bilo koji drugi vjerski objekt mora izazvati jednaku reakciju javnosti. Selektivna osuda nasilja ne doprinosi izgradnji povjerenja, nego produbljuje postojeće društvene podjele. Sloboda vjeroispovijesti i zaštita kulturne baštine predstavljaju univerzalne vrijednosti koje ne mogu zavisiti od nacionalne ili religijske pripadnosti.

Sam čin skrnavljenja vjerskog simbola predstavlja duboko regresivan oblik ponašanja. U društvu koje se zasniva na ideji različitosti i slobode uvjerenja, neslaganje se izražava argumentom, razgovorom i demokratskim djelovanjem, a ne uništavanjem onoga što drugoj osobi predstavlja svetinju. Posezanje za vandalizmom pokazuje odsustvo osnovnog razumijevanja pluralizma – ideje da ne moramo dijeliti ista uvjerenja kako bismo poštovali pravo drugih da ih imaju.

Posebno zabrinjava činjenica da se kroz ovakve postupke često pokušava poslati poruka moći, a zapravo se pokazuje nemoć. Rušenje, paljenje i skrnavljenje simbola nije znak snage niti hrabrosti. Naprotiv, to je čin koji pokazuje nesposobnost suočavanja s drugačijim mišljenjem i različitim identitetom. Civilizacijski napredak jednog društva ne mjeri se time koliko glasno može nametnuti vlastite stavove, nego koliko je sposobno zaštititi pravo drugog čovjeka da bude drugačiji.

U tom smislu, vandalizam nad vjerskim simbolima predstavlja korak unazad – povratak logici u kojoj se "drugi " ne pokušava razumjeti, nego ukloniti. Takvo ponašanje podsjeća na najprimitivnije oblike grupnih sukoba, gdje je uništavanje simbola druge zajednice služilo kao pokušaj poniženja i demonstracije dominacije. Razlika je samo u sredstvima koja koristimo; suština problema ostaje ista.

Obrasci netrpeljivosti prema simbolima drugih nisu nova pojava u društvenoj historiji. Kroz različite periode i različite zajednice, uništavanje simbola druge grupe često je predstavljalo pokušaj brisanja njenog identiteta, ponižavanja njenih vrijednosti ili demonstracije dominacije. Međutim, iskustvo savremenih demokratskih društava pokazuje da razlika u uvjerenjima ne mora voditi sukobu, nego može biti prostor za dijalog i međusobno razumijevanje.

Problem nastaje onda kada se simboli druge zajednice počnu posmatrati kao prijetnja, a ne kao izraz identiteta i pripadnosti. Takav način razmišljanja svodi složene ljudske odnose na podjelu između " nas " i " njih ", stvarajući prostor u kojem vandalizam postaje sredstvo izražavanja netrpeljivosti. Upravo zato zaštita tuđih simbola nije samo pitanje zaštite jedne religije ili zajednice, već pitanje zrelosti cijelog društva.



Jesmo li zaista društvo 21. vijeka ili još uvijek razmišljamo prema obrascima plemenskih zajednica, u kojima se vlastita snaga dokazivala rušenjem svetinja drugog plemena? Razlika je jedino u tome što danas umjesto kopalja koristimo sprejeve, vatru i vandalizam. Ako smo zaista prihvatili vrijednosti demokratskog društva, onda napad na bilo čiju svetinju ne smije biti predmet relativizacije, nego zajedničke i nedvosmislene osude. Tek tada ćemo moći reći da smo iz plemenskog načina razmišljanja zakoračili u društvo koje počiva na međusobnom poštovanju, dijalogu i odgovornosti.

Rušenje tuđe svetinje ne gradi vlastitu.