Bosna i Hercegovina je u svojoj istoriji dala nekoliko značajnih boraca za slobodu naroda, boraca protiv političko-ekonomskog ugnjetavanja, boraca za ravnopravnost i društvenu jednakost svih naroda u Bosni i Hercegovini, a čija je osnovna ideja bila ujedinjenje svih naroda u Bosni i Hercegovini kao prvi korak ka ujedinjenju svih Južnih Slavena kroz političku i ekonomsku emancipaciju. Ova ideja je imala dva ključna pravca - pravac Mlade Bosne i pravac Crvene pravde.

O Mladoj Bosni smo ranije pisali i utvrdili da se radi o grupi omladinaca koji su bili šarolikog ideološkog spektra, bez jasne organizacije i koordinacije, a u čijoj srži su se nalazile ideologije jugoslovenskog nacionalizma, socijalizma, komunizma, anarhizma i sl. Ključna lica ovog pokreta bili su Muhamed Mehmedbašić iz Stoca, Ivan Kranjčević iz Sarajeva, Nedeljko Čabrinović iz Sarajeva, Danilo Ilić iz Sarajeva, Cvjetko Popović iz Prnjavora, Vaso Čubrilović iz Bosanske Gradiške, Trifko Grabež sa Pala i Gavrilo Princip iz Bosanskog Grahova. Za šta su se oni borili?

Najpoznatija osoba u ovoj grupi je Gavrilo Princip. Gavrilo Princip (1894–1918) — rođen je u Obljaju kod Bosanskog Grahova, u siromašnoj srpskoj seljačkoj porodici, sitne građe i slabog zdravlja. Školovao se u Sarajevu i Beogradu. Izvršio je atentat na Franca Ferdinanda. Kako još nije imao 20 godina, izbjegao je smrtnu kaznu i dobio 20 godina zatvora, te je umro od tuberkuloze u tvrđavi Terezin 1918. godine. Ideološki je stajao na stazama jugoslovenskog nacionalizma koje je prožeto revolucionarnim romantizmom i anarho-socijalističkim uticajima, a najviše je čitao Kropotkina i Bakunjina.

Nedeljko Čabrinović (1895–1916) iz Sarajeva, tipograf (slovoslagač) po zanimanju, kretao se u radničkim, štrajkaškim i anarho-sindikalističkim krugovima. Bacio je bombu na automobil u kom se nalazio Franc Ferdinand koja je promašila, te se pokušao otrovati cijanidom i skočiti u Miljacku, ali je uhvaćen. Osuđen na 20 godina i umro je od tuberkuloze u Terezinu 1916. godine. Ideološki je bio najbliži anarhizmu i radničkom socijalizmu.

Danilo Ilić (1891–1915) iz Sarajeva, iz vrlo siromašne porodice, radio je kao učitelj, bankarski službenik i novinar. Bio je glavni organizator atentata na terenu i ideološki najizraženiji socijalista u grupi, a prevodio je socijalističku literaturu (Gorki). Pred sam kraj sumnjao je u smisao individualnog terora. Osuđen je na smrt i obješen u Sarajevu februara 1915. godine. Najviše je čitao Černiševskog, knjigu ''Šta da se radi?'', klasični narodnjačko-revolucionarni roman koji je Černiševski napisao 1862. godine u zatvoru, dok je čekao suđenje zbog optužbi za revolucionarnu djelatnost, pišući o stvaranju pravednijeg društva. Poseno je volio knjigu ''Podzemna Rusija'' od Stepnjak-Kravčinskog, pa ju je noć pred atentat po ko zna koji put čitao, a ujutro ju je spakovao u džep zajedno s bombama i krenuo na dogovoreno mjesto pored Miljacke.

Trifko Grabež (1895–1916) je rođen na Palama, sin pravoslavnog sveštenika, đak. S Principom je iz Beograda ilegalnim kanalima prenio oružje u Sarajevo. Bio je na položaju za vrijeme atentata na Franca Ferdinanda, ali nije djelovao. Osuđen je na 20 godina, umro u Terezinu 1916. godine. Ideološki je pripadao struji jugoslovenskih nacionalista, ali bez naglašenih socijalističkih ideja.

Vaso Čubrilović (1897–1990) je rođen u Bosanskoj Gradišci. Njegov brat Veljko, koji je pomagao zavjeru, obješen je. Bio je naoružan, ali se nije usudio djelovati, a zbog maloljetstva dobio je 16 godina zatvorske kazne. Poživio je najduže od svih i postao ugledan istoričar i akademik, univerzitetski profesor i ministar u socijalističkoj Jugoslaviji. Ideološki je pripadao struji jugoslovenskih nacionalista, takođe bez klasno svjesnih socijalističkih ideja.

Cvjetko Popović (1896–1980) je rođen u Prnjavoru, đak, na položaju za atentat nije djelovao. Zbog maloljetstva osuđen je na 13 godina zatvora. Poslije rata radio je kao učitelj i muzejski radnik/etnograf u Sarajevu, te je ostavio memoare o atentatu. Ideološki je takođe pripadao jugoslovenskog nacionalizmu.

Muhamed Mehmedbašić (1887–1943) je rođen u Stocu iz osiromašene porodice nekadašnjeg osmanskog plemstva, stolar. Prije sarajevskog atentata bio je zadužen za pokušaj atentata na guvernera Potioreka. Na sastanku u Francuskoj raspravljalo se o raznim varijantama napada na austrougarsku vlast u Bosni i u obzir je dolazio i Franc Ferdinand, ali je na kraju odlučeno da meta bude general Oskar Potiorek, a taj plan je osmislio Vladimir Gaćinović, glavni ideolog Mlade Bosne. Za izvršenje zadatka izabran je upravo Muhamed Mehmedbašić. Ubile su ga ustaše u Sarajevu 1943. godine.

Ivan (Ivo) Kranjčević (1895–1968) je rođen u Sarajevu 20. maja 1895 i jedan je od Hrvata u redovima Mlade Bosne i jedan od četvorice Hrvata među 25 optuženih u Sarajevskom procesu. Nije bio atentator, nego pomagač. Nakon atentata 28. juna 1914. godine uzeo je od Vase Čubrilovića revolver i bombu namijenjene atentatu i sakrio ih u kući svojih kumova. Kad je policija pronašla oružje, na suđenju je osuđen na 10 godina zatvora, dok su njegovi kumovi (Frano i Angela Sadilo) oslobođeni. Kaznu je izdržavao u Terezinu, zajedno s Gavrilom Principom i Trifkom Grabežom. Preživio je rat, dočekao stvaranje Jugoslavije, te je umro u Sarajevu 1968. godine. Ostavio je i memoare o atentatu (objavljene 1954. godine), koji su danas jedan od izvora o događaju. Zajedno sa ostalim Hrvatima iz Mlade Bosne zalagao se za ujedinjenje svih Južnih Slavena.

Nakon mladobosanskog pokreta u Bosni i Hercegovini jača komunistički krug revolucionara okupljenih ne samo oko ideja ujedinjenja jugoslovenskih naroda, nego oko ujedinjenja radničke klase u jednu svjetsku revoluciju koja za cilj ima uspostavu novog komunističkog društva na temeljima ravnopravnosti, društvene jednakosti, radničke demokratije, planske ekonomije i internacionalizma. Krajem 1920. godine vlada Kraljevine SHS Obznanom zabranjuje rad KPJ, koja je do tada bila legalna i treća po snazi stranka. Kao odgovor, grupa mladih, nezadovoljnih oportunizmom partijskog vrha, osniva u februaru 1921. u Zagrebu organizaciju Crvena pravda, opredijeljenu za individualni teror, kom se generalno protive komunistički pokreti koji su vrlo centralizovani, jedinstveni i organizovani.

Za razliku od Mlade Bosne kojoj nije bilo toliko bitno ko je koje ideologije dok god je cilj jedan - oslobođenje od imperijalizma Austro-Ugarske, Komunističkoj partiji je bilo jako bitno ko je koje ideologije jer borba nije bila usmjerena samo protiv imperijalizma, nego i protiv domaćeg nacionalizma i kapitalizma u cijelosti. Za razliku od mladobosanaca komunisti su pitali kakvo će biti to novo društvo i šta je materijalni izvor potlačenosti, jer oni nisu vidjeli nikakvu razliku između tog da li je eksploatator Austrijanac, Njemac ili Srbin, Hrvat, Bošnjak itd. Cilj nije bio samo osloboditi se od imperijalizma, nego od svakog oblika ugnjetavanja.

Mladu Bosnu mijenja Crvena pravda, organizacija koja nije išla zvaničnom linijom Komunističke partije. Najprepoznatljivije lice bio je Alija Alijagić.

Priča o Aliji Alijagiću je, u malom, čitava priča Crvene pravde. Alija je rođen 20. novembra 1896. godine u Bijeljini, iz osiromašene begovske (muslimanske) porodice. Izučio je stolarski zanat i već se sa 16 godina, tokom šegrtovanja uključio u sindikalni pokret. Član je Socijalističke radničke partije (komunista) od 1919, a 1921. stupa u Crvenu pravdu.

Crvenu pravdu je osnovao Rudolf Hercigonja s grupom mladih komunista nezadovoljnih partijskim vrhom, a program joj je bio borba za pravdu silom, bez ustezanja od oružja. Zanimljivo je da je direktan uzor bila Mlada Bosna. Meta je bio Milorad Drašković, ministar unutrašnjih poslova, tvorac Obznane koju je odobrio kralj Aleksandar. Prije Alijagića Draškovića su bezuspješno napadali u aprilu 1921. godine kada je student Nikola Petrović pokušao atentat na njega u Beogradu, a na Vidovdan je Spasoje Stejić bacio bombu na regenta Aleksandra bez uspjeha.

Ali, kada su iz novina saznali da je Drašković otišao na liječenje u Delnice u Gorskom kotaru, grupa se sastala u Zagrebu i odlučili da Alijagić iste večeri otputuje sa zadatkom da izvrši atentat. U Delnicama je pratio ministrove navike i kretanje, nastojeći da pri atentatu izbjegne prisustvo njegove djece i supruge. Prijepodne 21. jula prišao je klupi na kojoj je Drašković sjedio i ispalio nekoliko metaka. Jedan metak pogodio ga je u podlakticu, a drugi pravo u srce. Ostao je na mjestu mrtav. Alijagić, nažalost, nije uspio da pobjegne. Za njim su odmah pojurili ministrov tjelohranitelj i dva žandara, pa je Alijagić ranjen i uhapšen.

Ono po čemu je Alija Alijagić ostao upečatljiv jeste njegovo držanje na sudu i odgovor sudiji: „Osjećam se krivim što sam ženi oteo muža, a djeci oca; osjećam se krivim što sam kao čovjek oduzeo čovjeku život, ali se ne osjećam krivim što sam kao komunista ubio ministra, progonitelja komunista. Vršio sam svoju dužnost."

Osuđen je na smrt. Obješen je 8. marta 1922. u Zagrebu. Pošto u Kraljevini nije bilo profesionalnog dželata, za pogubljenje je doveden bečki krvnik Alojz Zafrid, isti onaj koji je u Sarajevu objesio mladobosance Danila Ilića, Veljka Čubrilovića i Miška Jovanovića.

Istorija omladine Bosne i Hercegovine je revolucionarna, transformativna, oslobađajuća, i u srži antinacionalistička, a opet 90-ih godina prošlog vijeka omladina nije bila na stazama revolucionarnosti nego na stazama žrtve bačene u bratoubilački rat čije su kontrarevolucionarne snage ideologijom nacionalizma podijelile zajedničku zemlju, razbile zajedničke republike unutar tih zemalja i opljačkali njihova bogatstva stvorena u sistemu samouprave.

O Aliji je snimljen i film. Film se zove ''Zašto je pucao Alija Alijagić'', iz 1974. godine. Riječ je o dokumentarnoj drami koja rekonstruiše sudski proces vođen protiv Alijagića i članova Crvene pravde. U njemu je i Rodoljub Čolaković, jedan od organizatora atentata i sam suoptužen, rekonstruisao sudski proces i opisao svoju ulogu u atentatu.