Opasna zabluda, koja se sve dublje uvlači u naše društvo, jeste uvjerenje da je svaka javna funkcija priznanje, a svaki položaj potvrda čovjekove vrijednosti. Kao da je imenovanje cilj, a ne početak najtežega ispita. Sve se češće uspjehom smatra dolazak na funkciju, a ne način na koji se ona obavlja.

Islamski narativ o ovome pitanju je sasvim drugačiji.

Kada je Ebu Zerr, neka je Višnji Allah njime zadovoljan, zatražio od Pečatnoga Poslanika Muhammeda, neka su Božiji mir i blagoslov na njega, da mu povjeri neku dužnost, nije dobio ono čemu se nadao, iako je bio izrazito blizak i drag Poslaniku islama. Dobio je pouku koja nadilazi vrijeme i prostor:

„O Ebu Zerre, ti si slab. Vlast je emanet. Na Sudnjem danu ona će biti poniženje i kajanje, osim za onoga ko je preuzme s pravom i izvrši ono što je dužan u vezi s njome.“

Ove riječi ne odnose se samo na političku vlast. One obuhvataju svaku javnu odgovornost koja čovjeku povjerava autoritet nad drugima i obavezu da odlučuje o poslovima od zajedničkoga interesa. Takva odgovornost u islamu nije privilegija niti društveni status. Ona je emanet – povjerenje koje se ne nosi zbog vlastitoga ugleda, nego radi dobra ljudi kojima je povjereno služiti.

Upravo zato islam nikada nije romantizirao javne funkcije. Naprotiv, učinio ih je jednim od najvećih moralnih ispita. Što je ovlaštenje veće, to je odgovornost teža. Što je položaj viši, to će račun pred Višnjim Allahom biti ozbiljniji.

Danas se, međutim, često stiče dojam da je važnije dobiti funkciju nego biti dostojan nje. Mnogo energije (ali i mnogo toga prljavijega) ulaže se u dolazak na položaj, a premalo u preispitivanje vlastite sposobnosti i namjere. Ambicija je postala glasnija od savjesti, a želja za položajem nerijetko snažnija od spremnosti da se nosi njegov teret.

Poruka Pečatnog Poslanika, neka su Božiji mir i blagoslov na njega, upravo tu postaje izrazito aktuelna.

Nije dovoljno biti dobronamjeran da bi čovjek bio dobar nosilac javne odgovornosti. Dobra namjera bez znanja može prouzrokovati nenaknadivu štetu, baš kao što znanje bez morala prouzrokuje nepravdu. Tradicija islama nikada nije razdvajala stručnost od čestitosti. Javni emanet mogu nositi samo oni kod kojih se prožimaju sposobnost, odgovornost i bogobojaznost.

Još je opasnije kada čovjek počne vjerovati da mu položaj daje veću vrijednost od drugih. Tada funkcija prestaje biti emanet, a postaje sredstvo za hranjenje ega. Kritika se doživljava kao napad, odgovornost kao teret koji treba izbjeći, a javni interes ustupa mjesto ličnim ili grupnim interesima. Tako nastaje tiha moralna korozija institucija, ne spektakularnim padovima, nego svakodnevnim sitnim iznevjeravanjima povjerenja.

Višnji Allah u Kur’anu jasno naređuje: „Allah vam zapovijeda da emanete povjeravate onima koji su ih dostojni.“ To nije samo moralni savjet nego jedno od temeljnih načela uređenoga društva. Kada se odgovorne dužnosti povjeravaju mimo kriterija sposobnosti, stručnosti i povjerenja, ne izdaje se samo jedna funkcija – izdaje se čitava zajednica.

U tom svjetlu posebno snažno odjekuju riječi Pečatnoga Poslanika, neka su Božiji mir i blagoslov na njega: „Kada se emanet izgubi, očekuj Kijametski dan.“ Ashabi upitaše: „A kako će se izgubiti emanet?“ Odgovorio je: „Kada se poslovi povjere onima koji im nisu dorasli, očekuj Kijametski dan.“ (Buhari)

Ovaj pravorijek ne treba svesti samo na govor o velikim predznacima Smaka svijeta. On u sebi nosi i duboku društvenu poruku. Jer svaki put kada se javna odgovornost povjeri nekompetentnima, a emanet dospije u ruke neodgovornih i nečestitih, tada započinje svojevrsni društveni kijamet. Ne onaj konačni o kojemu govori Kur’an, nego moralni i civilizacijski slom jedne zajednice.

Takvi ljudi ne ruše društvo odjednom. Oni ga razaraju postepeno – neznanjem koje se predstavlja kao stručnost, neodgovornošću koja se skriva iza autoriteta i ličnim interesima koji se proglašavaju općim dobrom. Tako institucije gube vjerodostojnost, pravda se pretvara u privilegiju, sposobni bivaju potisnuti, a povjerenje među ljudima nestaje. To je predokus kijameta jednoga društva – trenutak kada se urušavaju njegove moralne, pravne i institucionalne vrijednosti.

Zato je Pečatni Poslanik, neka su Božiji mir i blagoslov na njega, gubitak emaneta povezao s Kijametskim danom. Time nas nije želio samo obavijestiti o jednom od njegovih predznaka, nego upozoriti da svako društvo koje sustavno zanemaruje stručnost, odgovornost i čestitost već nosi u sebi klice vlastitoga propadanja. Nasuprot tome, kada se emanet povjerava onima koji su ga dostojni, tada se ne čuvaju samo institucije – čuva se dostojanstvo čovjeka i gradi zajednica u kojoj se ostvaruje pravda, a time i zadovoljstvo Višnjega Allaha.

Odgovornost, međutim, ne nose samo oni koji prihvataju javne dužnosti. Nose je i oni koji ih povjeravaju drugima. Svaka odluka o tome kome će biti povjeren javni emanet ujedno je i odluka o sudbini zajednice. Zato izbor sposobnih i odgovornih nije pitanje simpatije ili interesa, nego moralna obaveza.

Možda je zato najvažnije pitanje koje svaki čovjek treba sebi postaviti prije prihvatanja bilo kakve javne odgovornosti veoma jednostavno: Jesam li zaista dorastao ovom emanetu?

Ali pravorijek Pečatnoga Poslanika, neka su Božiji mir i blagoslov na njega, ne završava upozorenjem. Završava nadom. Nakon riječi da će vlast biti „poniženje i kajanje“, dolazi izuzetak koji otkriva suštinu islamskoga razumijevanja javne službe: „…osim za onoga ko je preuzme s pravom i izvrši ono što je dužan u vezi s njome.“

Upravo u tom izuzetku krije se ravnoteža islamskoga učenja. Islam ne poziva sposobne ljude da bježe od odgovornosti, niti javne funkcije smatra nečim po sebi pokuđenim. Naprotiv, zajednici su potrebni ljudi koji će odgovornost prihvatiti onda kada su joj dorasli i koji će je nositi kao emanet, a ne kao privilegiju. Problem nije u funkciji, nego u osobi koja je obavlja.

Konačno, svaka funkcija prestaje. Mandati prolaze, položaji se mijenjaju, titule blijede, a ljudi brzo zaborave ko je sjedio u kojoj kancelariji ili kabinetu. Ono što ne prolazi jesu posljedice naših odluka i trag koji smo ostavili u životima drugih.

Zato će na Sudnjemu danu biti potpuno nevažno koliko je neko bio moćan, koliko je dugo obavljao neku dužnost ili koliko je priznanja stekao među ljudima. Presudno će biti samo ono na što je upozorio Pečatni Poslanik, neka su Božiji mir i blagoslov na njega: da li smo odgovornost preuzeli s pravom i jesmo li ispunili ono što smo bili dužni.

To je granica koja razdvaja dvije sudbine o kojima govori hadis: s jedne strane poniženje i kajanje, a s druge milost i nagrada Višnjega Allaha. Upravo zato javna funkcija u islamu nikada nije cilj kojem se teži, nego emanet koji se prihvata sa strahopoštovanjem, nosi s pravednošću i predaje čistih ruku.

Jer društva ne propadaju onda kada ostanu bez bogatstva ili moći. Propadaju onda kada emanet dospije u pogrešne ruke.